Danas je napunila 70 godina, ali ni sin ni kćerka nisu došli, nisu je čestitali. Istina, susjeda iz sobe, Evgenija Sergejevna, čestitala je i čak joj je darovala mali poklon. A i medicinska sestra Masha dala joj je jabuku u čast rođendana. Pansion je bio pristojan, ali osoblje je uglavnom bilo ravnodušno.
Svi su znali da su stariji ljudi ovamo dovedeni da dožive svoje posljednje godine, djeca koja su ih smatrala teretom. I Anna Petrovna je došla ovamo zbog sina, koji je rekao da će se odmoriti i liječiti, ali u stvarnosti, smetala je snahi. Stan je bio njezin, a sin ju je kasnije nagovorio da napiše darovnicu na njega. Kada ju je zamolio da potpiše papire, obećao je da će živjeti kod kuće kao do sada.
No, u stvarnosti se pokazalo drugačije — odmah su se svi doselili kod nje, a počela je rat s nevjestom. Nevjesta je stalno bila nezadovoljna: nije dobro kuhala, ostavljala je nered u kupaonici i mnogo drugih stvari. Sin se prvo zauzimao za nju, a kasnije je prestao, pa je počeo vikati na nju. Tada je Anna Petrovna primijetila da su nešto šaptali, a čim bi ušla u sobu, svi bi šutjeli.
Jednog je jutra sin započeo razgovor o tome da bi se trebala odmoriti, liječiti. Majka, gledajući ga u oči, tužno je upitala:
Hoćeš me odvesti u dom za starije, sine?
Pocrvenio je, počeo se zatezati i krivnju je rekao:
Što pričaš, mama, to je samo sanatorij. Ležiš mjesec dana, a onda se vraćaš kući.
Brzo je potpisao papire i žurno otišao, obećavši da će se ubrzo vratiti. Samo se jednom pojavio: donio je dva jabuka, dva naranče, pitao „Kako si?” i, ne slušajući do kraja, negdje pobjegao. I tako je živjela ovdje već drugu godinu.
Kad je prošao mjesec, a sin nije došao po nju, nazvala je kućni telefon. Odgovorili su strani ljudi, ispostavilo se da je sin prodao stan i sada se ne zna gdje ga pronaći. Anna Petrovna plakala je nekoliko noći, iako je znala da je više neće odvesti kući, pa što sada plakati. Najteže joj je bilo što je, zbog sreće sina, uvrijedila kćerku. Anna je rođena u selu. Tamo se i udala za svog školskog kolegu Petra. Imali su veliku kuću i gospodarstvo. Živjeli su skromno, ali nisu gladovali.
A onda je jedan susjed iz grada došao u posjet roditeljima i počeo pričati Petru kako je dobro živjeti u gradu. Dobra plaća, stan odmah daju. Petar se zaljubio u tu ideju, pa je rekao: „Hajde da idemo.” I nagovorio ju je. Prodali su sve i preselili u grad. Susjed ih nije prevario što se tiče stana, odmah su dobili stan. Kupili su namještaj i starog Zaporožeca. Na tom je Zaporožecu Petar imao nesreću. U bolnici je, drugog dana, muž umro. Nakon pogreba Anna je ostala sama s dvoje djece. Da bi ih prehranila i obukla, morala je večerima prati stepenice u ulazu. Mislila je da će djeca, kad odrastu, početi pomagati.
Ali nije bilo tako. Sin je upao u lošu situaciju, morala je posuditi novac da ga ne pošalju u zatvor, a zatim je dvije godine vraćala dugove. Kasnije se kćerka Dasha udala, rodila dijete. Prva godina je prošla normalno, a onda je sin počeo često obolijevati. Morala je otići s posla da bi ga vodila po bolnicama. Liječnici dugo nisu mogli postaviti dijagnozu. Tek su kasnije otkrili neku bolest koju liječe samo u jednom institutu. No, tamo je bila duga čekanja. Dok je kćerka vozila po bolnicama, muž je otišao, a dobro je da je ostavio stan. I onda je, negdje u bolnici, upoznala udovca čija je kćerka imala istu bolest.
Svidjeli su se jedno drugome i počeli živjeti zajedno. Nakon pet godina, on je obolio i trebala su novčana sredstva za operaciju. Anna je imala novca, željela je dati sinu za prvi dio otplate stana. No, kada je kćerka zamolila, bilo joj je žao trošiti na stranu osobu, jer je novac bio potrebniji za vlastitog sina.
I odbila je. Kćerka se ljutito uvrijedila i na rastanku rekla da ona više nije njezina majka, i da se, kad joj bude teško, ne obraća njoj. I evo, već dvadeset godina nisu razgovarale. Muž je ozdravio, a oni su uzeli svoju djecu i otišli živjeti negdje na obalu mora. Naravno, da je mogla sve vratiti, Anna bi postupila drugačije. No prošlost se ne može promijeniti.
Anna je polako ustala s klupe i polako krenula natrag u pansion. Odjednom čuje:
Mama!
Srce joj je počelo ubrzano kucati. Polako se okrenula. Kćerka. Dasha. Pala su joj koljena, gotovo je pala, ali je kćerka pritrčala i uhvatila je.
Napokon sam te našla… Brat nije htio dati adresu. Ali prijetila sam mu sudom, da je nezakonito prodao stan, i odmah je popustio.
S tim riječima su ušli u zgradu i sjeli na kauč u predvorju.
Oprosti mi, mama, što se dugo nisam javljala. Prvo sam bila ljuta, pa sam sve odgađala, bilo mi je sram. A prije tjedan dana sanjala sam te. Kao da hodaš po šumi i plačeš.
Tada sam ustala, a bilo mi je tako teško. Rekla sam mužu sve i on mi je rekao: „Idi i pomiri se.” Došla sam, a tamo su bili stranci, ništa nisu znali. Dugo sam tražila adresu brata, našla sam je. I evo me ovdje. Spremi se, ideš sa mnom. Znaj kakvu imamo kuću? Veliku, na obali mora. A muž mi je rekao, ako majci bude loše, da je dovedem k nama.
Anna je zahvalno zagrlila kćerku i zaplakala. Ali to su bili suze radosnice.
