U moru priča o odlasku i prilagodbama, Dženi Pilav zaslužuje posebno mjesto – ne zbog spektakularnih obrta, već zbog hrabrosti, upornosti i tihe pobjede koja mijenja živote najmlađih. Jablaničanka Dženi s diplomom iz bosanskog jezika i književnosti, danas radi kao odgajateljica u Njemačkoj, u vrtiću koji za nju ima i lični značaj – jer je upravo tu, godinama ranije, bila smještena kao dijete izbjeglica.
Njen put od bezbroj prijava za posao do koordinacije školskih tranzicija u saradnji s Univerzitetom u Koblenzu pokazuje koliko daleko može stići žena koja vjeruje u sebe i svoju misiju. U ovom intervjuu govori o izazovima nostrifikacije diplome, o kulturnoj prilagodbi, o radu s djecom, ali i o tome kako uz osmijeh i kolo prenosi dio bosanske tradicije novim generacijama.
Kako izgleda proces nostrifikacije diplome i pronalaska posla u tvojoj oblasti?
Proces nostrifikacije i pronalaska posla u Njemačkoj bio je za mene izuzetno zahtjevan – ispunjen upornošću, odricanjem, vjerom i nadom. Posebno naglašavam da sam kroz sve to prošla potpuno sama. Vjerovala sam u sebe i u to da jedna Bosanka može doći u Njemačku i raditi tačno ono za što se školovala – i to sam i ostvarila.
Poslala sam između 200 i 250 različitih prijava za posao. Na kraju sam zaposlena u vrtiću u kojem sam i sama bila smještena kao izbjeglica sa porodicom. Danas je moja kolegica upravo ona odgajateljica koja je tada bila uz mene – što ovom iskustvu daje dodatnu simboliku i emotivnu snagu.
Moj prvi savjet je: ne oslanjati se previše na tuđa mišljenja i ne odustajati, čak ni kada su povratne informacije negativne. U raznim pedagoškim Facebook grupama dobivala sam obeshrabrujuće komentare, ali sam odlučila da uzmem stvari u svoje ruke.
Diplomu sam poslala na priznavanje u ZAB Bonn, gdje sam dobila službenu nostrifikaciju. Nakon toga sam našla posao, ali sam morala dodatno završiti stručno usavršavanje pod nazivom Basisqualifikation – koje uključuje polaganje 10 modula – kako bih mogla raditi kao kvalifikovana odgajateljica u vrtiću. Osim toga, jedan od ključnih uslova bio je znanje njemačkog jezika na najmanje B2 nivou.
S čim si se suočila prilikom prilagodbe na novu kulturu i radno okruženje?
Prilagodba na novi život u Njemačkoj donijela je mnogo tegoba – od pronalaska stana, zdravstvenog osiguranja i prijave boravka, pa do osnovnih stvari poput posteljine, šerpe i pribora za svakodnevni život. Krenula sam od nule.
Ipak, ono što mi je u svemu tome dalo snagu bila je iskrena i nesebična podrška mog kolektiva. Kolegice su mi odmah priskočile u pomoć – i ne samo na poslu, već i u privatnom životu. Ta toplina i razumijevanje su mi neizmjerno olakšali prilagodbu i pokazali koliko podrška ljudi može značiti u najtežim trenucima.
Koje su najveće razlike koje primjećuješ između rada s djecom u Bosni i Njemačkoj?
(uz osmijeh) Razlike su – ogromne!
Ono što me posebno oduševilo jeste da se ovdje, u Njemačkoj, dijete zaista stavlja u centar pedagoškog rada. Ne gledaju se porijeklo, boja kože, društveni status ili finansijske mogućnosti porodice. Sve to postaje nebitno pred osnovnim principom – poštovanja dječijih prava i individualnih potreba svakog djeteta.
Kao pedagoški stručnjak , ovdje imam zadatak da budem uz dijete, a ne iznad njega. Djeca imaju pravo odlučivati – s kim će sjediti, šta će nositi, čime će se igrati i kako će učestvovati u svakodnevnim aktivnostima. Velika pažnja se posvećuje temi “Aktivno ucesce djece u obrazovanju “ što znači da djeca aktivno učestvuju u donošenju odluka koje ih se tiču.
U Rheinland-Pfalzu, gdje radim, posebno se vodi računa o primjeni principa iz Konvencije o pravima djeteta. Obrazovni sistem njeguje pristup gdje je svako dijete viđeno kao jedinstvena i vrijedna osoba, s pravom na izražavanje mišljenja, podršku, sigurnost i razvoj prema sopstvenom tempu. U fokusu su i emocionalne potrebe djeteta, kao i razvoj socijalnih kompetencija – sve kroz igru, slobodu izbora i svakodnevni dijalog.
U poređenju s Bosnom, gdje su djeca često podložna autoritetu odraslih (barem prije) i sistem više funkcioniše po principu “šta odgajatelj kaže”, ovdje je dijete aktivni učesnik, a ne pasivni slušalac.
Da li imaš priliku da djeci preneseš dio bosanske kulture, jezika ili običaja?
Naravno! Smatram da nikada ne smijemo zaboraviti svoje porijeklo i identitet – to je ono što nas oblikuje i daje posebnu vrijednost našem pedagoškom radu. Nije rijetkost da se u mojoj grupi iz zvučnika zaori užičko kolo, a ja zajedno s djecom zaplešem uz osmijeh (smijeh).
Trenutno u vrtiću vodim interkulturalni projekt, gdje svake sedmice predstavljamo jednu zemlju – kroz hranu, muziku, jezik, igru i zanimljivosti. Među tim sedmicama naravno bila je i Bosna i Hercegovina, kada su djeca (a i roditelji) imali priliku probati ćevapčiće, burek, slušati tradicionalnu muziku i upoznati se s bosanskom kulturom i znamenitostima.
Ovakvi projekti ne samo da njeguju različitosti, nego i uče djecu toleranciji, poštovanju i otvorenosti prema drugim kulturama – što je temelj za zdravo, inkluzivno društvo.
Na koji način te ovaj životni put oblikovao kao osobu?
Ovaj životni put me definitivno učinio skromnijom osobom. Promijenili su mi se i ciljevi i prioriteti – nekada su mi bile važne stvari poput plate i onoga što ću sebi moći kupiti, a sada mi je važnije kako da to što imam iskoristim da sebi izgradim bolji i stabilniji život. Više mi nije bitno imati “nešto”, nego biti ispunjena, sretna i mirna. Postala sam odgovornija prema sebi i svojoj budućnosti, razmišljam dugoročno i trudim se da sve što radim ima neki smisao i svrhu. Taj unutrašnji rast mi je danas važniji od bilo kakvih spoljašnjih postignuća.
Šta bi poručila mladima iz Jablanice koji razmišljaju o odlasku iz zemlje?
Poručila bih im da prije svega slušaju sebe. Svako ima svoju nafaku i svoj put, i ono što je ispravno za jednu osobu ne mora biti i za drugu. Važno je da se ne donose odluke iz straha ili zato što „svi drugi odlaze“, već da se iskreno zapitaju šta žele i gdje se vide. Nekad nam se prepreke čine kao nesreća, a zapravo nas vode na pravi put. I sama sam se godinama žalila što ne mogu dobiti posao u svojoj struci ovdje, a danas shvatam da je baš to bila prekretnica koja me dovela do mjesta gdje sam sada – ispunjena i zahvalna.
Jedino što žalim jeste to što smatram da sam došla kasno. Žao mi je što većina naše omladine u Bosni s 30 godina još uvijek nije ostvarena, a mogli smo, uz prave prilike, do tada već imati stabilniji i kvalitetniji život. Taj osjećaj gubitka vremena i propuštenih mogućnosti među mladima je prisutan, i to mi je žao.
Bosna ima ogroman potencijal – imamo kvalitetne, sposobne i vrijedne ljude. Zato mislim da nije ključno pitanje da li otići ili ostati, već kako iskoristiti ono što nam se pruža. Važno je probati, pratiti svoj osjećaj, i izvući najbolje iz svake prilike – gdje god bili.
Imaš li savjet za one koji se žele baviti obrazovanjem, bilo u Bosni ili inostranstvu?
Obrazovanje je nešto jako lijepo i plemenito, ali iskreno, razumijem zašto mnogi mladi u Bosni gube volju. Teško je ostati motivisan kad znaš da, i nakon završenog fakulteta, posao nije zagarantovan. Tako da nemam neki “pametan” savjet osim da, ako to stvarno vole, ne odustaju odmah. Možda prilike ne dođu brzo, ali znanje nikad nije izgubljeno. Nekad nas ono što naučimo odvede na sasvim neočekivan i bolji put – i u tome je njegova prava vrijednost.
Da li si imala trenutke kada si se zapitala da li si donijela pravu odluku – i kako si se tada motivisala?
Iskreno? Ja se cijeli život pitam da li sam donijela pravu odluku – i to ne samo jednu, nego sve redom! (smijeh) Tek sam sad u toj fazi života gdje se aktivno ispitujem, tražim sebe, preispitujem ciljeve, borim se, pa opet krenem ispočetka. To je dug proces, i mislim da je sasvim normalno da se s vremena na vrijeme zapitamo gdje smo i kud idemo.
Motivišem se onako kako znam – nekad sama sa sobom, nekad uz šolju kafe i mantru “Biće kako treba”, a najčešće uz onu univerzalnu: „Bože, samo zdravlja – za ostalo ćemo nekako.“ Ovo je tek početak. Znam da me čeka još mnogo stepenica, i zato idem polako – ali ne stajem.
Da li razmišljaš o daljnjem obrazovanju ili profesionalnom usavršavanju?
Da, definitivno. Planiram da nastavim svoje obrazovanje i upišem master studij ovdje, s fokusom na traumapedagogiju, odnosno rad s djecom koja su prošla kroz traume, nasilje u porodici ili druge teške životne okolnosti. Zanimaju me programi koji povezuju pedagogiju sa savjetodavnim radom, odnosno onim što bi se kod nas stručno nazvalo psihosocijalno savjetovanje, porodično savjetovanje ili pedagoško savjetovanje.
Trenutno aktivno radim na usavršavanju jezika jer mi je za master potreban nivo C1. Osim toga, trenutno sam uključena u novi projekt u sklopu vrtića i postala sam koordinator prelaska djece iz vrtića u osnovnu školu („Übergabe Kita–Grundschule“), u saradnji sa Univerzitetom u Koblenzu.Sve to me dodatno motiviše da nastavim dalje i profesionalno se razvijam u ovom pravcu.
Rad s djecom – da li te mališani vole i da li ima djece koja se vežu za tete? Kako najbolje pristupiti mališanima da te zavole, koja je tajna?
Djeca su mala bića, ali s velikim srcima. Oni osjete sve – i toplinu, i nervozu, i iskrenost. Ne možeš ih slagati, jer oni vide ono što odrasli često zanemare. Ima djece koja se vežu za tete, i to je jedan od najljepših osjećaja – kad ti malo biće priđe, zagrli te bez riječi i znaš da si mu sigurna luka.
Tajna? Iskrenost. I poštovanje. Djeca možda jesu mala, ali su to mali ljudi s emocijama, pravima, karakterom. Kad ih vidiš kao ravnopravne, kad ih slušaš i gledaš srcem, oni to prepoznaju i otvore ti svoje svjetove. A kad ti jednom poklone svoje povjerenje – to je dragocjenije od bilo koje diplome.
Rad s djecom je kao da svaki dan imaš priliku gledati svijet iznova – kroz iskrene oči, bez filtera. I to je, zapravo, najveći dar ovog poziva.
