Jedna od legendi Srednjoškolskog centra u Jablanici jeste sada penzionisani profesor matematike, gospodin Esad Zahirović. Mnogi su upravo zbog profesora Zahirovića zavoljeli i matematiku, ne tako omiljeni predmet. Bivši učenici za profesora Esu imaju samo riječi hvale. Neki kažu kako je njegovo srce veliko kao kuća, neki da je uvijek izvlačio najbolje iz svakog đaka, dok neki kažu kako ih jedinica kod “profe Ese” nikada nije brinula, jer bi se lako ispravila. Lijepih riječi za Esada Zahirovića od njegovih kolega i učenika ne manjka. Gospodin Zahirović se za jablanica.live prisjetio svog radnog vijeka i poneke anegdote, po kojima je također poznat među učenicima.
Esad se, na početku razgovora, prisjetio svoje mladosti i školovanja:
“Eh, davno je to bilo. U osnovnu školu krećem u Gornjem Paprasku, 1954. godine. To je godina kada se jezero počelo puniti. Zatim je otvorena škola na Dobrigošću, do trećeg razreda sam tu išao u školu, zatim se selimo u Ostrožac. Tu sam završio treći i četvrti razred, a osmogodišnju školu u Jablanici. 1962. upisujem gimnaziju u Konjicu, koju sam završio 1966. Konjička gimnazija je bila jako kvalitetna. Trebinjska i konjička gimnazija su tada bile najjače u BiH. Tada kada sam se ja upisao, upisala su se 3 odjeljenja sa po 42 učenika, a u četvrtom razredu je bilo jedno odjeljenje sa 36 učenika. Selekcija je bila jaka.”
“Kasnije upisujem Prirodno- matematički fakultet u Sarajevu, a 1970. sam završio isti. Sasvim slučajno sam se odlučio za matematiku. Otišao sam upisati elektrotehnički fakultet i onda sam zakasnio na prijemni ispit, pa sam upisao matemtiku. Nije bilo prijemnog ispita. Bio sam solidan student. Završila su se predavanja 13. maja, a ja sam dva dana prije toga položio zadnji ispit.”
“Moji prvi radni dani su bili u prozorskoj gimnaziji. To je bila mala škola, sa svega 4 odjeljenja. Po jedan prvi, drugi, treći i četvrti razred. Radila se samo prva smjena, a i subote su bile radne. Tada sam predavao i matematiku i fiziku. U Prozoru sam ostao 3 godine. Zatim odlazim u Tuzlu. Tu sam ostao 2 godine. Nakon toga otvara se Srednja škola u Jablanici, pa se vraćam u Jablanicu i 1975. krećem da radim u našoj školi. U osnivanju jablaničke srednje škole direktor je bilo rahmetli Salko Honđo. Kada se škola otvorila, Juso Begović je bio direktor. Kolege su bile Mima rahmetli, Zadro Filomena, Didik Mejra, Branko Mikulić, Ljerka Hamza, i još dosta spoljnih saradnika. Bila su tada 4 odjeljenja gimnazije i 4 odjeljenja građevinske struke, kamenoresci i zidari. Tokom čitavog mog radnog vijeka odnos sa kolegama je bio korektan,a i vremena su bila drugačija. Niko ništa nikome nije zamjerao, svi mladi, kolegijalni. Niko nije imao 30 godina, ja sam bio najstariji među kolegama i već sam imao 5 godina radnog staža. A kasnije su počeli stizati i moji učenici kao moje kolege.”
Profesor priča da je zadovoljan odnosom đaka prema njemu:
“Učenici su i dan danas solidni, ali roditelji nisu više kao što su bili, znate. Roditelji su prije znali, recimo, ovo dijete nije za škole, ovo jeste. A sada su izgleda svi za škole.Svako zna da ne mogu svi imati dobre ocjene. Danas ima mnogo distrakcija mimo škole, pa treba djecu prevariti da nešto nauče, mada i danas ima jako kvalitetnih đaka. Kada bi u gimnaziju išli samo odabrani, kao i ranije, škola bi bila kao i prije. Sada svi redom idu i svi redom završavaju fakultet. Ja sam zadovoljan kako su djeca mene slušala. To sve zavisi od nastavnika kakva će djeca biti prema njemu. Ako pusti da mu svašta prave po času, učenici će to i iskoristiti. ”
“Tada je veći izbor učenika bio. U Jablanici su gimnaziju upisivali učenici sa čitave općine Jablanica, a danas se sa Gračaca niko ne upisuje, Lizoperci, Tošćanica – sve je to bilo orijentisano prema Jablanici. Također, Ostrožac se vremenom orijentisao prema Konjicu. Ranije su odjeljenja brojila oko 40 učenika, uvijek se ubacivala koja klupa dodatno, a danas nema učenika. Odjeljenje broji 15 učenika, pa svako može sam u klupi sjediti. Ali, moram naglasiti da i sada ima pravih učenika,kvalitetnih. Rekao bih da ima i kvalitetnih profesora. Možda je i bolje danas, jer su dostupna bolja pedagoška pomagala, kompjuteri i tehnologija olakšavaju posao i bolje se znanje prenese. No, ova online nastava, zbog pandemije je jako loša. U tom smislu da nastave bez direktnog kontakta nema. Bolje je išta nego ništa, ali ovo je ravno skoro ničemu. Naučiti će oni koji bi naučili i da ne idu nikako u školu, a ostali slabo.”
Učenici i dan danas prepričavaju šale profesora Ese, a i on sam se prisjetio poneke dogodovštine:
“Jedne prilike sam poslao učenika da mi kupi doručak. Dao sam mu tadašnjih 5000 dinara, i za taj novac su mogli izaći ćevapi i još nešto sitno. Nisu se mogle kupiti dvije porcije ćevapa. Učenik se vratio i nosi meni jednu kiflu i jednu zdenku i kaže da meni nisu mogli ćevapi izaći, on sebi kupio ćevape, a meni kiflu. No, sutradan mi je donio tih 5 hiljada, jer prethodnu noć nije noćio kući i nije ponio novac, pa je bio gladan. A bilo je situacija i na ekskurzijama, na jednoj ekskurziji sam otišao i na sud. Vozio nas je vozač iz Centrotransa, i sa mnom su još dva nastavnika išla. Ova žena iz turističke agencija, koja je bila i vođa puta, nije dopustila vozaču da jede u hotelu sa nama. Uvijek je vozač imao obroke i spavanje bez ikakvih problema. I onda su se oni pokoškali i situacija je završila na sudu.”
Pitali smo sugovornika koja je to tajna uspješnog profesora:
“Da kažem da je to davanje samo dobrih ocjena, da bi profesor bio dobar sa učenicima, nije to. Jer onda bi svi nastavnici fizičkog, muzičkog i vjeronauke bili omiljeni. Ali nije to, ima nešto drugo. Treba i lošu ocjenu dati a da odnosi ostanu dobri, da učenik vidi da je to moralo tako biti. Pa rekao bih da je dobar profesor onaj koji ne miješa poslovno i privatno, mnogi profesori dođu na nastavu i ocjenjuju prema trenutnom raspoloženju, a učenik ispašta. Moji problemi neka ostanu moji van škole, ne smije učenik primijetiti da ja danas nisam raspoložen. Mislim da je to osnovno.”
“Prisjetio bih se jednog odjeljenja iz gimnazije, oni su sami išli na pošumljavanje. Nikada nisu bacili ili zakopali na jedno mjesto 2-3 sadnice. Tako su zaradili novca da odemo 3 dana na izlet na Zlatibor, Beograd, sve plaćeno. Zatim na ekskurziju, niko nije trebao dinara dati i bilo ih je pola koji su išli više puta na pošumljavanje i više od pola ih je kupilo odjela za matursko veče. Sve su to oni sami zaradili. Dobri đaci i pozavršavali su fakultete. To je odjeljenje kojeg se rado sjećam.”
Profesor je istakao i dobre i loše strane njegovog posla:
“Lijepe strane su mnogo slobodnog vremena, što danas nije slučaj zbog online nastave. Profesori trebaju cio dan biti u kontaktu sa učenicima, moraju biti stalno na vezi i dostupni. Dalje, u nekim firmama je nezamislivo uzeti odmor u sedmom mjesecu, a mi smo prosvjetni radnici tada slobodni. Zimi nema odmora, dok se završe sve administrativne stvari krene i škola. Još ako ostane nešto novca, išlo bi se na seminare, a ja sam volio ići na seminare. Najlošija strana ovog posla jeste saradnja sa roditeljima. Jedan veliki broj roditelja, ružno je reći, ali lažu za svoju djecu. Od pravdanja časova pa dalje. Bilo je situacija, vrlo jaka kiša, a dođu na nastavu djeca sa sela, a onaj iz grada ne dođe. I dođe roditelj pravdati. Nema se tu šta pravdati, ja sam upisao neopravdan čas. Naljuti se malo roditelj ,ali kasnije shvati grešku. Djecu kvare roditelji, jer roditelji su tu da usmjeravaju i odgoje djecu.”
Za kraj, Esad nam je otkrio da svoje penzionerske dane provodi u svojoj vikendici u Dragan Selu:
“Vrije provodim lijepo, ugodno i organizovano. Imamo dobru baštu, radim malo, koliko hoću i kako hoću. Vikendom dođu djeca i unučad. Imamo ovdje i prijatelja, navečer malo posjelimo i vrijeme je ispunjeno. Svaki trenutak je ispunjen na lijep način.”
