Uvijek sam se ponosila što sam rodila i odgojila divnog sina. Ali prije 3 godine u našoj porodici dogodila se strašna tragedija, nakon čega sam počela sumnjati: da li sam stvarno odgojila dobrog, dragog čovjeka? Moja snaha je preminula tokom poroda.
Moj unuk je ostao bez majke. Moj sin je toliko teško podnio gubitak voljene osobe da ne želi vidjeti sina. Roditelji njegove žene su se također odrekli djeteta. A ja nisam mogla. Uzela sam ga kod sebe. Ne znam da li ću moći biti roditelj, ali trudim se koliko mogu. Moj sin je postao hladan čak i prema meni. Ne može mi oprostiti što sam uzela dijete.
Gledajući ponašanje svog sina, sumnjam: da li ću moći odgojiti dobrog, pažljivog, plemenitog čovjeka u svom unuku? On misli da sam ga izdala zato što sam uzela dijete. Možda ima pravo. Možda nisam trebala uzeti dijete.
Možda kao majka trebala sam podržati svog sina, što god on radio. Ali gledam to nevino stvorenje i shvatam da nisam mogla postupiti drugačije.
Ali kako bih mogla poslati ovo čudo u dom za djecu? Šta ga tamo čeka? Kakav će postati? Kako će mu se odvijati život? Ta pitanja me muče. Kao da su me stavili pred izbor: ili sin, ili savjest. I izabrala sam drugo.
Ne znam da li će me Bog prihvatiti zbog mog izbora ili osuditi. Teško mi je brinuti se o unuku. Jer sada nisam tako mlada kao u vrijeme kada sam odgajala sina. Moje prijateljice mi nude pomoć, ako bude potrebno. Ali trudim se da sve radim sama. Unuk je miran i poslušan dječak. U tom pogledu sam imala sreće. Nadam se da će sve ispasti dobro i da će njemu biti dobro.
