Život u drugoj državi nikada nije lak, a još je teži kada se radi o drugom kontinentu. Mnogi tvrde da udaljenost ne može uticati na međuljudske odnose, ali sve je više svjedočanstava koja govore suprotno piše Kurir.rs
Jedan muškarac iz Srbije podijelio je svoju ispovijest na Reddit platformi. Zbog porodice je otišao u Sjedinjene Američke Države, a na kraju je ostao bez braka.
„Zovem se Marko, imam 38 godina i veći dio života radio sam kao vozač autobusa u Srbiji. Prije pet godina, život me natjerao da donesem jednu tešku odluku: prihvatio sam posao u Americi, nadajući se da ću obezbijediti bolji život svojoj porodici. Mislio sam da će fizička udaljenost biti samo privremena prepreka, a da će trud i žrtva donijeti mir i stabilnost kod kuće. Prvih nekoliko mjeseci bilo je najteže. Novi grad, strani jezik, ljudi koje nisam poznavao. Radni dani su trajali po 12 sati, a ja sam svakog mjeseca slao novac kako bih održao život kod kuće. Svaki dolar koji sam zaradio išao je na račune, hranu i eventualne popravke u stanu. Pisao sam poruke i obavljao video pozive svaki dan, nadajući se da će ona razumjeti moju situaciju i da zajedno gradimo budućnost“, započeo je Marko svoju ispovijest.
Međutim, ubrzo su nastali problemi kada je supruga počela tražiti više novca:
„Ali, kako su mjeseci prolazili, shvatio sam da to nije dovoljno. Govorila je da nije dovoljno, iako nisam mogao više slati a da sebe ne ostavim bez osnovnih stvari. Pritisak i stres su rasli, a ja sam osjećao krivicu što nisam kod kuće. Jednog dana mi je poslala poruku: Ne mogu više ovako. Trebam nekoga ko je ovdje, ko brine o meni i o našoj kući. Žao mi je, ali želim razvod.“ Srce mi se steglo. Sve te godine rada, noći provedene daleko od kuće, sve što sam radio da bismo imali bolji život – činilo se kao da ništa nije vrijedilo“, piše ovaj čovjek.
„Osjećao sam bijes, tugu i nemoć, ali i razumijevanje. Ljudi često ne shvataju koliko je teško raditi daleko od porodice, a očekivanja rastu svakog dana. Nisam mogao da joj pružim sve što je željela, jer sam i sam morao preživjeti, plaćati kiriju, hranu… Danas, nakon tri godine, živim sam u malom stanu u Njujorku. I dalje vozim autobus i šaljem koliko mogu, ali osjećam prazninu. Naučio sam jednu bolnu lekciju: novac nije uvijek mjera ljubavi, a udaljenost može promijeniti i najčvršće veze. Ipak, vjerujem da će jednog dana doći vrijeme kada ću opet moći biti blizu svojih najmilijih, a tada će i trud koji sam uložio ovdje imati smisla. Do tada, vozim, zarađujem i pokušavam pronaći mir u svakodnevnim malim stvarima – u osmijehu putnika, u ljepoti gradskih ulica i u sjećanjima na bolje dane kod kuće“, poručio je sjetno.
