Suad Alić, prvi šehid s područja Konjica, prije 33 godine postigao je šehadet upravo u rejonu Gluhog Dola. Tog dana, 5. maja 1992. godine, u borbi protiv agresora, Suad, Ivan i Vicko Azinović te Marinko Bebek položili su svoje živote za odbranu Bosne i Hercegovine prenosi radiokonjic.ba
Enes Alić, govoreći o šehadetu svog starijeg brata, ističe da je njegovom pogibijom ostao kao ptica bez jednog krila, ali da pogibija nije kraj:
„Ja sam tada imao 14 godina, a on je svoj život dao u 21. Za mene je to bio najveći gubitak. Izgubiti brata, svoju najveću podršku, nedostatak je poput onoga kad ptica izgubi jedno krilo – drugim mora mahati duplo jače da bi nastavila let. Allah, dž.š. kaže: ‘Ne recite za one koji su poginuli na Božijem putu da su mrtvi! Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.’ Kao imam vjerujem u ove riječi i osjećam da je on u džennetu, kako je to Uzvišeni obećao šehidima.“
Edin Mujak, pomoćnik gradonačelnika u Službi za pitanja boraca, invalida, izbjeglih i raseljenih lica te socijalnu zaštitu, u svom obraćanju povodom godišnjice poručio je:
„Trideset tri godine je dug vremenski period i rođene su nove generacije. Naša je obaveza da tim mlađima prenesemo šta se dešavalo, da njegujemo kulturu sjećanja. Ne smijemo zaboraviti šehide i poginule borce koji su dali svoje živote braneći naš grad i državu.“
Branko Pavlović, član Udruge dragovoljaca HVO HB – podružnica Konjic, naglasio je važnost zajedničkog obilježavanja ove godišnjice:
„Trideset tri godine nakon smrti naših prijatelja i suboraca koji su dali ono najvrijednije – svoj život. Nama ostaje sjećanje i dužnost da njihova žrtva ne padne u zaborav. Da svake godine dođemo ovdje, zapalimo svijeće, položimo cvijeće. Ovo je jedino mjesto koje zajedno obilježavaju HVO i Armija RBiH. Jedni druge cijenimo i poštujemo.“
Šehadet Suada Alića i pogibija Ivana i Vicka Azinovića te Marinka Bebeka trajni su podsjetnik da sloboda ima cijenu – cijenu koju ne smijemo zaboraviti. Njihova žrtva mora ostati dio svakog našeg pogleda prema zastavi, svakog uzdaha nad domovinom, svakog slobodnog koraka koji danas možemo napraviti.
Suad Alić, Ivan Azinović, Vicko Azinović i Marinko Bebek – heroji koji nisu tražili priznanje, ali su dali ono najvrednije.
Neka im je vječni rahmet i pokoj.
