14. juni – Svjetski dan davalaca krvi se obilježava na dan kada je rođen austrijski biolog i lekar Karl Landštajner (1868—1943) koji je zaslužan za otkriće krvnih grupa kod čoveka, za šta je 1930. dobio Nobelovu nagradu. Svetski dan davalaca krvi je počeo da se obilježava 2004. godine u Johanezburgu. Svake godine 14. juna širom svijeta se obilježava Svjetski dan dobrovoljnih davalaca krvi, a događaj ima za cilj podizanje svijesti o potrebama za sigurnom krvi i krvnim sastojcima, te iskazivanje zahvalnosti dobrovoljnim davaocima za njihovu humanu gestu kojom spašavaju živote.
Među tim humanistma u Jablanici koji redovno daruju svoju krv je i gospođa Rasema Idrizović. Rasema je među ženama koje su u Jablanici krv dale najviše puta. Ima 73 godine, a krv je dala ukupno 30 puta. Prvi put je krv dala na molbu poznanika: “Prije dosta godina na moja vrata je došao jedan čovjek s pitanjem da li bih mogla dati krv, jer je moja krvna grupa AB negativna i rijetka je. To je bilo prije rata. To je bio moj prvi susret sa davanjem krvi, da pomognem poznaniku. Prvi put mi je bilo izuzetno drago što sam na taj način pomogla i tako sam se i zadržala te stvorila naviku davanja krvi. Osjećam se kao da imam neki dug prema drugim ljudima kojima je nešto potrebno i to me je vodilo prilikom odaziva na akcije. Zaista sam svaki put davala krv od srca. Sada imam i nasljednicu, moju unuku. Ona ide na fakultet i već je počela da daje krv. To je nešto što sam joj prenijela i što me čini sretnom. Mi žene možemo dati krv svaka 4 mjeseca i dok sam mogla davati jedva sam čekala da prođu ta 4 mjeseca i da u gradu vidim plakat da se organizuje akcija krvi, pa da idem i ja dati krv. Sa ove tačke gledišta, u sedamdesetoj godini, ponosna sam što sam svoje vrijeme i snagu trošila na tako plemenitu aktivnost. Do sada sam krv dala ukupno 30 puta. Čuvam knjižice i vodim evidenciju.”
“Išla sam u Sarajevo davati krv, zatim na Bijeli Brijeg, SKB Safet Mujić, Udruženje DDK HE na Neretvi. Osoblje u Mostaru na transfuziji krvi je zaista ljubazno, izdvojila bih i doktoricu Zerinu. Moja krvna grupa je rijetka i kada dole dođem osoblje je zaista ljubazno. Po mom mišljenu su davaoci krvi zaista cijenjeni. U Društvu davaoca krvi HE na Neretvi me zaista cijene i uvijek mi kažu da se mogu obratiti šta god da treba. I u našem Društvu i u mostarskim bolnicama. Prema meni su svi zaista divni i cijene davaoca. Kažu da sam spasila života i života. Ne samo mene da cijene, nego sve davaoce.”
Rasema nikada nije imala zdravstvenih tegoba prilikom davanja krvi: “Nakon davanja krvi nikada nisam imala nekih zdravstvenih problema niti tegoba. Šta više, nakon davanja krvi osjećala bih se dosta lakše. Organizam bi mi se osjećao bolje, osjećala sam se kao da sam se pročistila. Voljela bih da i sada mogu davati, ali je starosna granica 65 godina. U mladosti me glava često boljela. I prvi put kad sam dala krv, prestala me boljeti glava. Vremenom me nikada glava više nije zaboljela. Eto, to se meni desilo. Što se tiče unutrašnjeg osjećaja, tu sam posebno sretna. Pomoći nekome i spasiti mu život, to je najveća motivacija. Kao da sam cijeli svijest spasila.”
U Jablanici se ljudi odazivaju akcijama davanja krvi:
“Naši Jablaničani su zaista zainteresovani za davanje krvi, odazivaju se akcijama. Ja sam krv davala do moje 65. godine života i tada se odazivalo i dosta omladine. Mi smo ovdje zaista aktivni. Odaziva ima. Starije davaoce će imati ko naslijediti. Tu su i srednjoškolci koji dolaze na akcije u većem broju.”
Za kraj našeg razgovora, Rasema poziva sve mlade ljude da se ubuduće pridruže ovoj humanoj aktivnosti: “Preporučujem omladini koja može davati krv, da se ničega ne boje, da daju krv i da je to jedan humani gest i čin. Krv se ne može kupiti, nema u trgovini, a spasiti jedan život je kao da ste spasili cio svijet. Zar nije lijepo da vaša krv spasi nečiji život.”
Enter
Facebook Comments Box
