Miu iz Cazina reanimirali su 20 minuta na porodu. Dali su joj tri posto šanse za život. Pobijedila je sve dijagnoze i odlučila živjeti. Ovog augusta slavi svoj 9. rođendan piše 24sata.hr
Svaki august jednako teško pada njenoj porodici. Mjesec u kojem se vraćaju sjećanja na dane kada je Renata Mujadžić (46) rodila svoju Miu i kada je, kako kaže, zaboravila sve što je znala o sigurnosti. August je rana koja nikada ne zaraste, mjesec tuge, ali i hrabrosti. Jer Mia je preživjela sve ono što su je drugi unaprijed otpisali. I još uvijek ne odustaje od svoje borbe.
Putešestvije kroz devet godina borbe
Mia uskoro puni devet godina. Devet dugih, teških, prelijepih, ali i neizdrživo bolnih godina u kojima su ona i suprug Jasmin prošli sve pa i ono za što nisu znali da postoji. Smijali su se i plakali, lomili i sastavljali. Vjerovali, gubili vjeru, pa je opet tražili. I pronašli, u svojoj djevojčici.
Rođena je kao treće dijete u obitelji Mujadžić, nakon dvoje zdrave, danas već odrasle djece. Trudnoća je bila uredna, pregledi redoviti. Sve je ukazivalo na to da će i ovaj porod proći bez komplikacija. Nitko nije mogao slutiti da će upravo taj august obilježiti njihov život zauvijek.
“Trebao je to biti najljepši dan mog života. Dan koji sam čekala s ljubavlju, ponosom i nadom. Sve je bilo u redu. Srce moje bebe kucalo je mirno, nježno i snažno, kao da je i sama znala da dolazi na ovaj svijet voljena,” prisjeća se Renata.
U jutarnjim satima puknuo joj je vodenjak. Bila je kući, spremila se i krenula do Kantonalne bolnice u Bihaću, oko 20 kilometara od Cazina. Nisam osjećala nikakve bolove, a panike nije bilo jer sam već dvaput rađala. Dočekao je dežurni liječnik, obavio pregled i rekao da je sve uredu. Bila je otvorena dva prsta. Poslao ju je na odjel, da hoda i pripremi se za porod.
Hladnoća i neljudskost u ključnom trenutku
Na odjelu ju je dočekala medicinska sestra hladnog, tvrdog pogleda. U njenim očima nije bilo ni trunke suosjećanja, samo nelagodan bijes, kao da joj smeta prisutnost trudnice. Bila je gruba, neuljudna, arogantna. Renata i danas pamti taj osjećaj neljudskosti u trenutku kad joj je trebala svaka riječ podrške.
“Kada je završila s upisom, trebala mi je dati injekciju kroz braunilu koju je već postavila, po naredbi liječnika. U toj injekciji bile su tri komponente lijekova, koje se daju odjednom. Jedna je bila za zaštitu, odnosno antibiotik, druga za otvaranje, a treća za smirenje,” objašnjava Renata.
Medicinska sestra je naredila volonterki da pripremi injekciju, iako to nije smjela. Nakon što ju je donijela, sestra je bijesno bacila injekciju u smeće, nazvavši volonterku nesposobnom. Pripremila je drugu, pa i nju bacila. Treću je sama pripremila i dala Renati, uz opasku: “Ako vam pozli, to je normalno.”
Nekoliko trenutaka kasnije, tama pred očima. Renata je uspjela izustiti da joj nije dobro prije nego što se srušila. Da se nije uhvatila za krevet, pala bi na pod. Sjeća se, kaže, svega i ničega. Gomila ljudi oko nje u maloj bolničkoj sobi. Panični glasovi liječnika odzvanjali su prostorijom: “Pripremite operacijsku salu, spašavamo bilo dijete, bilo nju!”
“Guše me vlastiti otkucaji srca. Liječnici ispituju što mi je medicinska sestra dala u injekciji. Pala sam u anafilaktički šok. Uspijevam izustiti da sam dobro. Lažem sebe. Jer znam da više ništa nije dobro,” kaže Renata.
Porod koji je promijenio sve
Vode je u drugu sobu, stavljaju kisik. Osjećala je jak pritisak. Ženu u porodu vukli su niz hodnik do WC-a. Pritisak je bio sve jači. Osjetila je da se beba okreće u njoj, panično, brzo. Odveli su je u rađaonu. Stižu je smjestiti na stol. Čupaju odjeću s nje. U očima liječnika šok, zbunjenost. Prekasno svjesni. Krenuo je porod.
“Čudo koje ni danas ne može objasniti nijedan liječnik kojeg sam pitala. Dva stiska, i Mia je stigla na svijet,” prisjeća se Renata.
Ali Mia nije plakala. Nije se pomicala. Nije disala. Bila je ljubičasta, bez znakova života.
“Gledam liječnika, izgubljen. U očima mu je bio šok. Gledam drugog liječnika kako se bori da Miji udahne prvi zrak. Dao je sve od sebe. Udahnula je, kratko, ali nije proplakala. Gledala sam kako ju odnose. U meni vrisak, a oko mene tišina,” kaže Renata.
Jedan liječnik je, gledajući Miju koja se još borila za zrak, rekao da ona ionako neće preživjeti i da je “bespotreban trošak.”
Borba za život na odjelu neonatologije
Na odjelu neonatologije vodila se borba za Mijin život. Majka je svoju novorođenu djevojčicu prvi put vidjela tek noću. Uspjeli su je reanimirati nakon dugih, mučnih 20 minuta. No, tijekom tog vremena pretrpjela je moždani udar. Ležala je u inkubatoru, napola u snu, trzajući cijelom lijevom stranom tijela. Sitni trzaji uskoro su se pretvorili u konvulzije, a kasnije u epileptične napade. Dali su joj tri posto šanse za život.
“Nakon poroda odveli su me u sobu među majke koje drže svoje bebe u naručju. Koje ih doje, ljube, slušaju kako plaču. Ležala sam među njima, praznih ruku, razderanog srca, ne znajući ni je li mi dijete još živo,” ispričala je Renata.Jutro je donijelo novu borbu. Liječnici su neumorno ponavljali da Mia ima samo tri posto šanse za život. Rekli su da nema šanse, da je pitanje sata, minuta, kada će otići. Ali te riječi nisu slomile Renatu, već su probudile jaču vjeru i molitvu za čudo.
Nova borba i čudo života
Nakon 24 sata, Miu su prevezli u klinički centar u Banjoj Luci, bez majke. Rekli su joj da ne bi trebala to gledati. Djevojčicu su stavili u induciranu komu i čekali – hoće li se probuditi ili zauvijek zaspati. Aparati su disali umjesto nje. Ostalo je samo čekanje i nada u čudo.
Sati su prolazili kao godine. Sedam dana neizvjesnosti činilo se kao vječnost. Prognoze su bile crne. Vratili su se kući prazni. Krevetić je bio spreman, odjeća opeglana i mirišljava. Sve je bilo tu, osim malene djevojčice.
Renata je kod kuće strepila od svakog zvona telefona i glasa iz bolnice. Na pragu su je dočekala njena djeca, tada mala, zbunjena, uplašena. U njihovim očima bilo je pitanje na koje nije imala odgovor. Malena sestra, koju su toliko čekali, nije došla s mamom.
“Tek danas, kad su stariji, shvaćam koliki su šok tada doživjeli. Nama to tada nije bilo jasno jer smo se svim silama borili za Miju,” kaže Renata.
Mia je odlučila živjeti. Sa suprugom Jasminom otišla je u općinu. Htjeli su da njihova djevojčica dobije ime – čak i ako zauvijek zaspi, da ne ode s ovoga svijeta bez njega. Dali su joj ime Mia. A onda su stigle vijesti – ovog puta sretne. Mia se probudila, odlučila je da će živjeti.
Uplate za pomoć Miji
Uplate za pomoć Miji Mujadžić, hrabroj lavici iz Cazina, moguće je izvršiti putem PayPala: paypal.me/mujadzic23 uz napomenu “za liječenje”.
Za uplate iz inozemstva:
IBAN: BA39 3385 2028 2171 9045
SWIFT: UNCRBA22
Primatelj: Jasmin Mujadžić, naselje Puškari bb, 77220 Cazin, BiH
Konto: 40538128101-EUR
Za uplate unutar BiH:
Račun: 3385202119776993 – UniCredit Banku
Članak preuzet sa: 24sata.hr
