Najteže mi je što sam taman s nekim krenuo graditi život… To je sve nestalo preko noći, u sekundi. Djeca su tu, ne smiješ pokazivati pred njima da nisi dobro, a sve mi je užasno. Živim kao da preživljavam, kao da samo čekam da mi dan prođe, da si nađem neki smisao. Valjda ću s vremenom kad se to sve slegne naći neki mir, zamišljena, odsutna pogleda govori nam Matija Mrnjavčić (29) iz Velikog Ravena, naselja u sklopu Križevaca piše 24sata.hr
U noći 17. kolovoza prošle godine na Viru u naletu pijanog vozača Ivana Bakića (30) izgubio je suprugu Luciju (24), a njemu i sinu ostale su trajne posljedice. Matija je imao teške ozljede zdjelice i noge, tada trogodišnji sin zadobio je teške ozljede glave. Jedva je preživio, no danas je stopostotni invalid. Ozlijeđeno je bilo još dvoje njihove djece, najstarija kćer, tada u dobi od četiri i pol godine, kao i najmlađi sin, koji je imao svega 11 mjeseci. Psihičke posljedice i bol vjerojatno će ga pratiti do kraja života.
Nesreće se sjeća. Sjeća se kako se osjećao bespomoćno jer se tako polomljen nije mogao podignuti. Sjeća se i ljudi koji su došli na mjesto nesreće i pomagali, vatrogasaca koji su stigli prvi i čekanja Hitne, koja nije dolazila po njega više od sat vremena. Sjeća se i pijanog vozača, koji je ostao tamo, ali nikome nije pomogao. Vjerojatno je, kaže Matija, bio u šoku kad je vidio djecu, krv kako leti na sve strane, čuo plač. Nikad ih nije nazvao da pita kako su, tek je putem odvjetnika poslao brzojav sućuti.
Vozača su, otkriva nam Matija, čuli kako nailazi, no ništa nisu mogli učiniti, nigdje se skloniti. Uz cestu kojom su hodali nije bilo nogostupa, bio je mrak i sa strane je bio suhozid. Vozač je u ulicu ušao vozeći gotovo 80 kilometara na sat. Izgubio je kontrolu i udario u kamen ispred dijela kojim su se oni kretali prema apartmanu.
– Izletio je i čulo se pucanje, krckanje plastike. Nije više mogao kontrolirati vozilo, a mi smo se baš tamo našli. Suprugu je udario svom silom, imala je jako puno povreda i preminula je na mjestu. Mene je više bočno zahvatio pa mi je zdrobio zdjelicu i nogu. Sinovi su bili u kolicima, a curica je bila ženi na vratu. Kako je udario suprugu, tako je mala odletjela. Sreća da ju nije auto pokupio. Ona je bila cijela ogrebana od asfalta i kamenja. Najmlađi je imao lakše ozljede, jednu ogrebotinu – pokazuje Matija prstom po čelu gdje je mali bio ogreban. Najmlađi je, nastavlja, bio zavezan u kolicima koja je on gurao i udarac ga je odbacio zajedno s nosiljkom. Nisu ga odmah ni našli na mjestu događaja. Našli su ga prolaznici koji su nakon dva-tri sata tamo čuli dječji plač. Nisu znali čije je dijete pa su zvali policiju i tražili da ih prate u bolnicu. Tamo su shvatili čije bi dijete moglo biti.
– Nesreća je bila u 23.40 sati, a Hitna je mene u 1 sat pokupila. Djecu su ranije odvezli. Ljudi koji su bili tamo stalno su zvali, vikali: ‘Šaljite Hitnu, ima puno ozlijeđenih’. Sve je to jako sporo išlo. Kad su me utrpali u Hitnu rekao sam im da nazovu moju mamu i kažu joj samo da smo imali nesreću, neka netko dođe. Do bolnice sam bio pri svijesti, onda sam se onesvijestio – prisjeća se Matija trenutaka koji su zauvijek promijenili živote ove mlade obitelji.
Suprugu je poznavao iz mjesta. Bili su zajedno na jednoj svadbi, zapeli jedno drugome za oko. Počeli su se dopisivati pa nalaziti. Sve se brzo odvijalo. Ona je taman završavala srednju školu kad su se ozbiljno zaljubili i ubrzo je preselila kod njega. Htjeli su djecu, dobili jedno, pa drugo, treće…
Ona je bila pekar po struci, on radi u pošti u skladištu kao viličar. Vir Matija dobro poznaje, često je odlazio tamo s roditeljima. Sa suprugom i djecom je ljetovao tamo možda dva ili tri puta. Te su večeri bili na koncertu. Krenuli su pješice jer je njihov auto ostao blokiran u centru, nisu mogli izaći. Prije pijanog vozača, prošla su ih dva ili tri automobila, samo su ih zaobišli.
Prema optužnici, Ivan Bakić imao je 1,4 promila alkohola u organizmu i vozio je brzinom od 78 kilometara na sat. Izgubio je nadzor na ravnom dijelu ceste i desnom stranom vozila udario u kamenje s desne strane ceste, a potom i na pješake. I Matija i Lucija imali su uključene bljeskalice na mobitelima. Ona u stražnjem džepu hlača, a Matija u ruci. Bakić u istrazi krivnju nije poricao. Rekao je da mu je žao i da se ničega ne sjeća osim da je vidio neku crnu sjenu, auto se prevrnuo i to je sve što zna. Na sudu je ispričao kako se tog dana posvađao s ocem, nije htio biti s njim u kući. U Petrčanima je popio jedno ili dva pića, a tako i u Viru. Pio je pivo i pelinkovac te krenuo na feštu gdje se trebao naći s prijateljem. Tvrdio je da se ne snalazi na Viru zbog čega je ušao u krivu ulicu i tražio je izlaz.
– Kad su me izvadili iz auta, tek sam tu došao sebi. Vidio sam dvoje male djece na cesti. Bio sam na koljenima, plakao i jecao. Sutradan su mi rekli da je jedna osoba poginula. Puno sam razmišljao o oštećenicima, napisao sam im pismo u zatvoru, ali nisam ga poslao. Što im reći uopće s obzirom na sve? Od nesreće nisam sjeo u auto i nisam popio ni kap alkohola. Inače ne pijem, ali taj dan sam bio u društvu i popio više nego što sam planirao. Žao mi je te obitelji, da su samo minut prije ili kasnije prošli samo bih ja nastradao – branio se Bakić na sudu. Kazao je i da nije prišao pomoći jer je smatrao da bi više odmogao koliko je bio u šoku. Na Županijskom sudu u Zadru nepravomoćno je osuđen na šest i pol godina zatvora. Odvjetnik obitelji Šime Savić žalio se na presudu. Smatraju da je preniska s obzirom na smrt i teške posljedice za ostale.
Sud je olakotnim cijenio njegovo priznanje kao i činjenicu da nije odugovlačio s postupkom. Dosad nije osuđivan ni prekršajno kažnjavan, a izrazio je i žaljenje i kajanje zbog počinjenog kao i da osjeća odgovornost za to što je učinio. Otegotna mu je bila alkoholiziranost, prebrza vožnja te teške posljedice. Mlada žena, majka troje djece je poginula, Matiji je život spašen samo liječničkom intervencijom i višestrukim operacijama, a četverogodišnje dijete ne komunicira i ima lijevostranu hemiparezu odnosno oduzeta mu je lijeva strana tijela.
U zatvorsku kaznu uračunat će mu i nešto više od dva mjeseca koliko je proveo u istražnom zatvoru.
– Prošla je godina i mjesec dana. U travnju sam počeo donekle hodati bez pomagala. Devet mjeseci sam bio više nepokretan nego pokretan. Sada sam pokretan, ali s ograničenjima, ne mogu čučnuti, sjediti na niskom podu, kleknuti, puno toga. Nisam se vratio na posao, jer se još ne osjećam spremnim. Sin ima toliko terapija, stalno ga treba voziti. Samo jednu terapiju ima u kući. Treba 24-satnu skrb, u vrtiću ga ne mogu uzeti još. Čeka ga i riskantna operacija glave – priča ovaj mladi čovjek. Snagu mu daje sinova nevjerojatna volja i želja za oporavkom.
– On mentalno sve razumije i ima nevjerojatnu volju, ne odustaje od tih terapija i prihvaća sve kao da je to normalno, kao da to mora. Bili smo neki dan na Rebru, tamo se igrao, doktorica je bila u šoku. Jako je borben. Njemu je baš o tankoj niti visjelo hoće li se izvući. Rekli su nam da je u pitanju bio odrasli čovjek ostao bi mrtav na mjestu, a on se uspio izboriti, pravo malo čudo – priča Matija nježnim glasom punim ljubavi. U svemu su mu velika potpora roditelji, koji uskaču kad je potrebno i pripaze djecu.
– Od prvog dana su sa mnom u svemu tome. Tata je bio pratnja sinu šest mjeseci u Krapinskim toplicama dok ja nisam došao do toga da mogu hodati bez štaka i polako se brinuti o njemu. Mama je cijele dan bila doma s djecom dok smo mi troje bili u toplicama. Bez njih dvoje ne bih uspio sigurno, svi smo se angažirali da bude sve kako treba s klincima. Najstarija i najmlađi su brzo nastavili ići u vrtić, imali smo njihovu veliku podršku. Mali je krenuo s godinu dana u vrtić, bio je beba, najmanji je tamo, ali super se prilagodio – otkriva Matija. Nada se nekom čudu, da će najteže ozlijeđeni sin barem do škole moći biti koliko toliko samostalan, hodati i pohađati školu makar uz asistenta. Nakon nesreće okrenuo se vjeri.
– Tu se vidi da smo svi isti, isto se rađamo, isto umiremo. Meni to dosta pomaže, ta molitva, nadam se i ozdravljenju sina. Tih sat-dva ne razmišljam o ničemu drugome, opusti me. Ta molitvena zajednica Sv. Šarbela, oni su relativno nedavno osnovani, prije nekih dvije godine. U subotu 20. rujna imaju procesiju. Meni je to jako interesantno kad čuješ druge priče i vidiš iz čega se sve ljudi izvuku kao i da ti nisi najgore prošao. Koliko sam čuo potresnih priča u Krapinskim toplicama u tih osam mjeseci pa ljudi nisu digli ruke od svega tako neću ni ja nikada – odlučan je Matija. Odlazi i psihologu te pokušava naći neku svijetlu točku u svemu što im se dogodilo. Uči oprostiti, komunicirati, mijenjati se…
– Kad shvatiš da je to bilo i da se više nikada neće vratiti, da sve prolazi i da ti moraš za dobrobit svih krenuti dalje i okrenuti novi list. To je jedini izlaz iz te situacije, ništa drugo… – zaključuje.
Za još ovakvih priča posjetite:
