U gradu gdje se generacije prepoznaju po učiteljima koji su ih oblikovali, ime profesorice Filomene Ćećez nosi posebno mjesto.
Danas, u svojoj 77. godini i nakon dvanaest godina penzionerskog života, ona ostaje uzor pravednosti, znanja i predanosti prosvjetnom pozivu. Mnogi je se sjećaju ne samo po stručnosti, već i po ljudskosti — kao profesoricu koja je znala prenijeti znanje, ali i razumjeti svakog učenika.
„U penziju sam otišla 2013. godine, a diplomirala davne 1973. Završila sam Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za francuski i latinski jezik. Francuski sam zavoljela još u osnovnoj školi, iako je nastavnica bila jako stroga. Meni je taj predmet išao, s lakoćom sam ga usvajala, i već tada sam znala šta želim studirati.“
“Roditelji mojih prijateljica su se žalili, jer djeci nije išao francuski jezik, često bi dobijali jedinice, pa sam ja svima pomagala i objašnjavala im. U gimnaziji u Mostaru sam imala vrsnog profesora Leho Saliha. Bio je “strah i trepet” za one kojima nije išao francuski. Pitao je jednog učenika ko je Žan-Žak Ruso, a učenik je odgovorio pitanjem o kojem od njih trojice da priča, što je meni bilo smiješno”.
Tako započinje priču profesorica Filomena Ćećez, danas 77-godišnjakinja, koja je generacijama učenika u Jablanici i Mostaru ostala urezana kao simbol pravednosti, znanja i topline.
Ispričala nam je anegdotu o prijemnom ispitu na Filozofski fakultet:
“U završnom razredu gimnazije sam francuski jezik malo zapustila, jer sam imala mnogo obaveza oko ostalih predmeta i na kraju mi je profesor Leho zaključio 2. Kada je čuo šta planiram studirati, bilo mu je žao što mi nije dao veću ocjenu, a ja sam, ipak, i s tom zaključnom na prijemnom ispitu bila druga na listi. Prijemni ispit mi je bio jako lagan, meni je to izgledalo kao da studenta matematike pitaju koliko je 2+2. Međutim, to je meni tako lagano izgledalo, a pola ih nije položilo prijemni.”
Iako je zaključna ocjena bila 2, Filomena ističe kako je takve profesore od kojih je imala šta naučiti ipak najviše voljela, a kasnije se u svom radu na njih i ugledala.
“To su bili jako strogi profesori, ali mi ih nismo mrzili, jer oni su nas i naučili puno. Ti si ljudi od svakog učenika tražili znanje. Nisu bili nepravedni i nisu razlikovali učenike, svako je za njih bio isti. Tu sam osobinu u svom profesionalnom radu i sama poprimila. Nesvjesno sam počela kopirati svoje profesore u radu. Od prvog do zadnjeg radnog dana sam bila ista, strožija, ali pravedna. Važno mi je bilo da svu djecu gledam isto, nije bitno ko su, šta su i čiji su. Moji učenici su u meni vidjeli ono što sam ja vidjela u svojim profesorima.”
“Bila sam relativno stroga, ali sam nastojala da budem objektivna i prema svima ista. Predavala sam i mojoj kćerki i nastojala sam isti kriterij imati i prema njoj kao i prema svim učenicima. Ona je, također, prosvjetni radnik.”
Njena karijera počela je pozivom koji je promijenio sve:
“Na posao u Jablanici dosla sam na poziv rahmetli profesora Jusufa Begovića. Srednja škola u Jablanici trebala je početi sa radom i nedostajao joj je kadar. Roditelji su me podržali, jer su željeli da krenem raditi, a i ja sam tu ponudu objeručke prihvatila. Na samom otvaranju Srednje škole u Jablanici bilo je profesora sa svih strana, i iz Sarajeva i Gruda.”
U prvoj generaciji profesora u Jablanici, našla se među imenima koja su obilježila obrazovanje tog kraja:
“Branko je predavao historiju, Zdravko zvani Frenki je predavao filozofiju, Muhamed Mehmedić fiziku, pokojna Ljerka hemiju, Mima Zećo srpskohrvatski, Lejla Salihamidžić fizičko, Eta biologiju, Eso matematiku. Tri su se direktora promijenila za vrijeme mog rada u Srednjoj mješovitoj školi Jablanica, kako se tada zvala. To su Jusuf Begović, Fatima Zećo i Fadil Lepara.”
Poseban odnos imala je sa kolegicom Mimom:
“U Jablanici sam se od samog početka divno osjećala. Imala sam dobar odnos sa kolegama. Svi su mi ostali u lijepom sjećanju. Za njih me vežu samo lijepe uspomene. Privatno sam se družila sa rahmetli Fatimom Zećo. Pogodila me njena smrt. Fatimi-Mimi se sviđao moj rad i kriterij ocjenjivanja. Često bi mi znala reći da bih ja bila prvi profesor koga bi ona zaposlila kada bi imala privatnu školu.”
O svojim penzionerskim danima profesorica nam priča:
“Najviše čitam knjige i gledam turske serije. Volim čitati na francuskom jeziku, a također me zanima tematika grčkih otoka. Kad god nađem neku grčku knjigu prevedenu na naš jezik, obavezno je pročitam. Dosta sam turskog jezika naučila kroz serije i to mi je velika zanimacija”.
U njenom glasu nema umora, samo znatiželja. Profesorica Ćećez i dalje uči, istražuje, čita, prevodi — kao da nikada nije napustila učionicu, samo je zamijenila tablu knjigom i daljinskim upravljačem.
