Aid Husrep iz Jablanice ne posjeduje očni vid, ali, kako kaže, to ne znači da ne vidi svijet.
„Mnogi misle da ne vidim, a u stvari vidim drugim očima i na jedan sasvim drugačiji način. Slušam, osjećam i opažam svijet kroz ostala čula – sluh mi je na prvom mjestu“, kaže Aid. „Kad kažem ‘Vidi ovo’ ili ‘Jesi vidio’, zapravo mislim na ono što osjetim u uhu, duhu i srcu. Za mene je to jednako stvarno kao i za one koji se prvenstveno oslanjaju na oči.“ – kazao je Aid za prviklik.ba
Iako su ga ljekari „osudili“ na život bez vida, Aid ne osjeća ograničenje
„Da, ljekari su glavni krivci za moj nedostatak vida, ali to apsolutno ne osjetim, jer mi neke druge stvari ne daju da o tome razmišljam – porodica, sestra i njena porodica, kao i kolege na poslu. Sve to daje snagu i mir, toliko da zaboravim da ikad nisam vidio.“
On nikada nije sebi postavio pitanje „zašto baš ja?“
„Imam maksimalnu podršku od porodice i prijatelja i zbog toga ne postoji prostor da se o tome razmišlja. Nikada nisam imao razloga za tugu. Kad se prepustim poslu, druženju i muzici, zaboravim na svoj nedostatak.“
Od malih nogu, sanjao je radijski mikrofon
„Još kao dijete slušao sam emisiju Đerdan na Radio Sarajevu i govorio: ‘Da mi je biti Zoran Kapetanović.’ Nisam očekivao da će se to ostvariti, ali 2005. počinjem raditi na Radio Hayatu, a 2010. na RTV Jablanica. Prvi put sam čuo svoj glas kao voditelja i osjetio radost koja me i danas pokreće. Petkom, ispunjavam želje slušatelja uživo – to je moj šlag na tortu.“
Njegova veza s publikom je posebna
„Ako nas neko pozove u toku emisije, odmah osjetim je li netko veseo, manje veseo, tužan ili razigran. Aplauz je najbolji pokazatelj da su zadovoljni. Puno mi znače riječi podrške – one pokazuju da dobro radim i daju mi snagu.“
Aid je i talentirani muzičar. Harmoniku svira po sluhu i u potpunosti se prepušta pjesmi
„Jednom je nestalo struje, a ja nisam ni primijetio. Tek kad me kolega lagano potapšao po ramenu, shvatio sam da nešto nije u redu. Muzika je univerzalni jezik, oslobađa negativnosti i razveseljava dušu. Ona pomaže da izrazim ono što riječima ne mogu, i to je moj najbolji prijatelj.“
Pitanje koja pjesma najbolje opisuje njegov život, Aid odgovara sa smiješkom: „Prva je Mali mrav Tomislava Čolovića – počeo sam je svirati na maloj harmonici bez ijednog registra. Druga je Prođoh Bosnom kroz gradove – kroz pjesmu prolazim gradove i ljude s kojima se susrećem.“
Kada se osvrne na život, Aid kaže: „Ne znam da uopšte postoji trenutak prekretnice između tuge i prihvatanja, jer sam to možda nesvjesno prihvatio kao nešto svoje. Jednostavno ne opterećujem se time. Kad se prepustim poslu i druženju, osjećam se kao i svi drugi.“
Porodica i prijatelji su temelj njegove snage
„Porodica ima najveću ulogu u mom životu – uvijek su tu, pomažu i podržavaju. Prijatelja možda nemam mnogo, ali oni koji jesu uz mene, uz njih osjećam da mogu sve. Male geste obasipanja poklonima, porukama i pažnjom pokazuju ko sam i kakav sam čovjek.“
Kako si naučio da iz svake životne “poteškoće” napraviš prednost?
Kad bih znao šta je to poteškoća. Ako i postoji, naprosto je nisam ni svjestan. Postoje samo određeni trenuci kad mi je potrebno malo više pomoći, ali nikad se nisam našao u situaciji da kažem sebi “Joj, kako ću ja ovo?” Naravno da sam svjestan činjenice da ponekad ne mogu uraditi nešto potpuno samostalno, ali za sve postoji rješenje i nema bezizlaznih situacija. Pored svega spreman sam na sve moguće životnei zazove, no, kad bi danas-sutra neko podijelio sa mnom vijest da mi u roku od samo jedne sekunde može vratiti ono što nemam, pitanje je
da li bih prihvatio. Ipak sam, hajmo reći, u nekoj poodmakloj odrasloj dobi u kojoj sam već formiran, a ponovna transformacija bi me samo
ponovo vratila u osnovnu školu. Ukratko, kad bih danas dobio to što nisam imao cijeli život, mislim da bih se teže snalazio u svakodnevici.
Kada bi tvoj život bio pjesma, kako bi se zvala?
Veoma zanimljivo pitanje. Kada bi moj život bio pjesma, možda bi najbolje bilo da se zove “Što se mora nije teško”. Ili još bolje, “Pobjednik”.
Kad se tiče snova, Aid ne prestaje sanjati, a od onih koji su neostvareni …
„Jedan san je bio mu je upoznati Šabana Šaulića i čuti njegovo mišljenje o mom pjevanju. Želim upoznati i druge pjevače, s nekima sam već radio i pisao muziku na njihove tekstove, što je izazvalo pozitivne reakcije. To me ispunjava srećom.“
Na pitanje šta znači biti inspiracija, Aid odgovara: „To je kompliment i podsjetnik da vrijedi moj trud. Sve više saznajem ko sam i koliko mogu doprinijeti ljudima oko sebe.“
Sreća je za Aida jednostavna
„Sreća je zdravlje, podrška mojih najbližih i osmijeh drugih. Ne treba mnogo da bi čovjek bio sretan. Sreća je u malim stvarima – u osmijehu, u toplom razgovoru, u radosti koju možemo dijeliti. Život je prepun malih trenutaka koje trebamo cijeniti.“
Aid Husrep je dokaz da životni nedostaci nisu prepreka, nego prilika. Njegov glas, muzika i osmijeh svakodnevno pokazuju da snaga leži u nama samima, a ne u onome što vidimo očima.
