Restoran “Gradska Kavana” bio je najprometnije mjesto u centru Zagreba, gdje je vrijeme značilo novac, a svaki stol je morao donositi profit. Gazda, nervozan čovjek koji je pratio promet na kamerama iz svog ureda, imao je nultu toleranciju za “goste koji ne troše”. A trn u oku bio mu je deda Josip.
Josip je bio starac u izblijedjelom, ali urednom sakou, koji je dolazio točno u podne, svaki dan već tri mjeseca. Sjedao bi uvijek za isti stol, onaj do prozora s najboljim pogledom na trg, i naručivao samo jednu stvar: čaj od kamilice. Sjedio bi tamo satima, pijući taj jedan čaj, gledajući kroz prozor i povremeno brišući suze starom maramicom.
Matej, mladi konobar koji je radio taj rejon, bio je dobar momak, student koji je krpao kraj s krajem. Bilo mu je žao starca, ali pritisak šefa postajao je neizdrživ. “Riješi ga se, Matej,” urlao je gazda tog jutra u kuhinji. “Zauzima stol za četvero u vrijeme ručka! Ljudi čekaju red, a on srče vodicu za deset kuna! Ako ga danas ne izbaciš, letiš ti!”
Matej je izašao u salu s kamenom u želucu. Vidio je Josipa kako ulazi, skida šešir i sjeda na svoje mjesto. Srce mu se steglo. Kako da otjera čovjeka koji nikome ne smeta, osim gazdinom novčaniku?
Prišao je stolu. “Dobar dan, gospodine Josip,” rekao je, pokušavajući zvučati profesionalno, iako mu je glas drhtao. “Ovaj… danas imamo gužvu.”
Josip ga je pogledao svojim blagim, plavim očima. “Znam, sine. Samo čaj, molim te. I neću dugo.”
Matej je donio čaj. Ruke su mu se tresle dok je spuštao šalicu. Gazda je stajao kod šanka i strijeljao ga pogledom, pokazujući na sat. Matej je znao da mu posao visi o koncu, a trebala mu je plaća za zadnju godinu fakulteta.
Prišao je ponovo stolu, odlučan da to završi. “Gospodine,” počeo je, “gazda je rekao… ovaj stol je rezerviran. Morate… morate otići.”
Josip je zastao s šalicom na pola puta. Pogledao je Mateja, pa prema šanku gdje je gazda stajao prekriženih ruku. Shvatio je.
“Razumijem, sine,” rekao je Josip tiho, spuštajući šalicu. “Ne želim ti praviti probleme. Ti si dobar dečko. Jedini koji me pozdravi.”
Josip je polako ustao, uzeo svoj štap i šešir. Nije popio čaj do kraja. “Ovo je bio njezin stol, znaš,” rekao je šapatom, gledajući kroz prozor. “Moje pokojne supruge. Tu sam je zaprosio. Dolazim ovdje da ručam s njom u mislima. Ali u pravu ste. Starima je mjesto u prošlosti.”
Krenuo je prema izlazu, pogrbljen i poražen. Matej se osjećao kao najgori čovjek na svijetu. Gazda je zadovoljno kimnuo glavom. Matej je prišao stolu da ga raspremi, bijesan na sebe, na gazdu, na svijet. Podigao je tanjurić od šalice.
I tada mu je tacna skoro ispala iz ruku.
Ispod bijele keramičke šalice, uredno presavijen i pritisnut da ga vjetar ne odnese, stajao je snop novčanica. Nisu to bile kune. Bile su to ljubičaste novčanice od pet stotina eura. Matej je drhtavim prstima uzeo novac. Bilo je tu dvije tisuće eura – iznos koji je njemu trebao da plati cijelu godinu fakulteta i da preživi zimu. Pored novca, na poleđini računa, drhtavim rukopisom bila je ispisana poruka.
Gazda je prišao, vidio novac i oči su mu se raširile od pohlepe. “Opa! Vidi ti starog lisca,” rekao je, pruživši ruku prema novčanicama. “To ide u zajedničku kasu, Matej. Pravila kuće.”
Matej je povukao ruku, stisnuo novac i prvi put u životu pogledao šefa s otvorenim prezirom. “Ne ide,” rekao je tiho, ali čvrsto. “Ovo nije napojnica za tvoju kasu.”
Počeo je čitati poruku naglas, dok su gosti u blizini utihnuli. “Dragi sine, čuo sam te neki dan kako pričaš da ti fali za školarinu i da ćeš morati odustati od medicine. Ja nemam unuke, a novac mi ne treba u grobu. Ti si me jedini pitao kako sam i donio mi čaj s osmijehom, iako znam da ti je šef branio. Završi školu. Budi dobar doktor. I sjeti me se ponekad. Deda Josip.”
U restoranu je nastala grobna tišina. Gazda je pocrvenio, otvorio usta da nešto kaže, ali riječi nisu izlazile. Matej je polako skinuo svoju pregaču, onu s logom restorana koji je mrzio, i bacio je na pod, točno ispred gazdinih skupih cipela.
“Dajem otkaz,” rekao je Matej. “Sada. Odmah.”
Nije čekao odgovor. Istrčao je iz restorana, u košulji, na hladni zagrebački trg. Trčao je pogledom tražeći pogrbljenu figuru u sivom kaputu. Vidio ga je kod tramvajske stanice, kako polako hoda, oslanjajući se na štap, sam među stotinama ljudi.
“Josipe! Deda Josipe!” vikao je Matej, probijajući se kroz gužvu.
Starac je stao i okrenuo se. Kada je vidio mladića kako trči prema njemu, suze su mu ponovo krenule. Matej ga je stigao i, ne mareći za prolaznike, snažno zagrlio starca.
“Zašto?” plakao je Matej. “Otjerao sam vas. Bio sam kukavica.”
Josip ga je potapšao po leđima svojom suhom rukom. “Nisi ti nikoga otjerao, sine. Radio si svoj posao. Ali tvoje srce… tvoje srce me nije otjeralo ni jednog dana. To se računa.”
Matej je postao doktor. Godinama kasnije, otvorio je svoju ordinaciju. U čekaonici, na počasnom mjestu, nije stajala njegova diploma. Stajala je uokvirena, požutjela poruka na računu iz kavane i slika nasmijanog starca Josipa.
Starac je svakog dana sjedio sam i pio čaj, a ljudi su mislili da troši vrijeme. Konobar ga je htio otjerati jer je smetao profitu. Ali ispod te jedne šalice čaja, krila se budućnost mladog čovjeka i lekcija cijelom gradu – da oni koje najlakše odbacujemo često nose darove koji nam mogu promijeniti život, samo ako imamo oči da vidimo dalje od njihovog starog kaputa.
