Lejla je bila žena koja je uvijek žurila. Kao uspješna arhitektica u Sarajevu, njen život bio je raspoređen u minute, sastanke i projekte. Svakog jutra, na putu do svog ureda na Marijin Dvoru, prolazila je istom ulicom, pored iste stare, oronule zgrade. I svakog jutra, na tom istom mjestu, sjedio je on.
Bio je to stari prosjak, čovjek neodređenih godina, duge sijede brade i lica koje je bilo toliko izborano da je ličilo na mapu nekog zaboravljenog svijeta. Nikada nije tražio novac. Nikada nije pružao ruku. Samo bi sjedio na svojoj kartonskoj kutiji, umotan u stari vojnički kaput, i kada bi Lejla prošla, on bi joj se blago nasmiješio. Taj osmijeh, topao i nekako poznat, bio je jedina konstanta u Lejlinom užurbanom svijetu.
Lejla bi mu ponekad ostavila marku ili dvije, ili pecivo iz pekare. On bi samo klimnuo glavom, stavio ruku na srce u znak zahvalnosti, ali nikada nije izustio ni riječ. Ljudi su govorili da je nijem, da je “poludio od granata” u ratu i da nema nikoga. Lejla je osjećala neobjašnjivu tugu svaki put kad bi ga vidjela, neku težinu u prsima koju nije znala objasniti. Podsjećao ju je na prazninu koja je ostala nakon što je njen otac nestao prije dvadeset pet godina, kada je ona bila tek djevojčica.
Tog kišnog utorka, Lejla je bila posebno rastrojena. Kasnila je na prezentaciju, telefon joj je zvonio, a štikla joj je zapinjala za mokre kocke kaldrme. Prolazila je pored starog mjesta, ne gledajući u prosjaka.
Dok je vadila telefon iz torbe, nije primijetila da joj je veliki, kožni novčanik iskliznuo. Pao je na mokar asfalt uz tihi udarac koji je zaglušila gradska buka. Lejla je nastavila hodati, ubrzavajući korak.
Tada se iza nje začuo glas. Nije bio glasan, ali je bio dubok, hrapav i slomio je buku ulice kao grom.
“Lalo!”
Lejla se ukopala u mjestu. Telefon joj je skoro ispao iz ruke. Srce joj je prestalo kucati na sekundu, a onda počelo udarati kao ludo.
Nitko je nije zvao “Lalo”. Nitko već dvadeset pet godina. To nije bio nadimak. To je bila tajna šifra, nježna riječ koju je koristio samo jedan čovjek na svijetu – njen otac, Asim.
Polako se okrenula, bojeći se da je poludjela, da joj se pričinjava.
Na deset metara od nje, prosjak je stajao. Prvi put u svim tim godinama, nije sjedio. Stajao je uspravno, koliko su mu stara leđa dozvoljavala. U ruci je držao njen novčanik. Ali nije gledao u novčanik. Gledao je u nju. I po prvi put, Lejla nije vidjela prosjaka. Vidjela je oči. Plave, suzne oči koje je sanjala svake noći od svoje pete godine.
Lejla je napravila korak naprijed, pa još jedan, gazeći u duboku lokvu, ne osjećajući hladnu vodu koja joj je natapala cipele. Kiša je lila niz lice starca, spirajući prljavštinu u brazdama njegovih bora, ali nije mogla isprati onaj pogled.
“Babo?” izustila je, glasom koji je bio tiši od daha. “Jesi li to ti?”
Starac je zadrhtao. Spustio je pogled na novčanik u svojim rukama, kao da ga peče. “Nisam htio da me vidiš ovakvog, Lalo,” rekao je, a glas mu je pukao. “Samo sam htio da ti vratim ovo. Tvoja slika je unutra. Ona s mature. Gledao sam je dok si trčala.”
Lejla je prišla sasvim blizu. Miris vlage, ulice i starosti bio je jak, ali ispod toga, osjetila je miris duhana, onog istog koji je pamtila iz djetinjstva. Uhvatila ga je za ruku, onu koja je držala novčanik. Ruka je bila gruba, crna, s noktima uništenim od života na ulici.
“Dvadeset pet godina,” rekla je Lejla, a suze su joj se pomiješale s kišom. “Svi su rekli da si mrtav. Da si poginuo u ratu. A ti… ti sjediš ovdje? Ispred moje firme? Koliko dugo?”
“Tri godine,” priznao je Asim, ne smijući je pogledati u oči. “Vratio sam se iz logora kao sjena. Nisam imao ništa. Ni kuće, ni zdravlja, ni pameti. Tražio sam te. Kad sam vidio da si postala gospođa, da si uspješna, lijepa… nisam mogao. Šta bi ti sa mnom? Sramotio bih te. Bio bih ti teret.”
“Teret?” Lejla je vrisnula, a prolaznici su se počeli okretati. “Ti si moj otac! Ja sam te čekala svaki dan! Svaki rođendan sam gledala u vrata!”
“Ja sam prosjak, Lalo,” rekao je Asim, pokušavajući se istrgnuti. “Pusti me. Uzmi novčanik i idi. Bolje je da misliš da sam mrtav nego da znaš da ti otac spava na kartonu.”
Lejla ga nije pustila. Umjesto toga, uradila je ono što bi svaka kćerka uradila. Bacila je svoju skupu torbu u blato. Bacila je kišobran. I zagrlila ga.
Zagrlila je prljavog, mokrog starca u vojničkom kaputu, stisla ga uz svoj bijeli kaput od kašmira, ne mareći za mrlje, ne mareći za smrad, ne mareći za svijet koji gleda. Osjetila je kako se njegovo krhko tijelo trese u njenom naručju, kako se godine samoće i patnje tope u tom jednom dodiru.
“Nisi ti prosjak,” jecala je Lejla u njegovo rame. “Ti si moj babo. I ideš kući. Odmah.”
“Ali… prljav sam…”
“Oprat ćemo,” rekla je čvrsto. “Sve ćemo oprati. Osim sjećanja.”
Lejla je podigla ruku i zaustavila taksi. Vozač je negodovao kad je vidio koga želi uvesti. “Ne vozim skitnice, gospođo,” rekao je.
Lejla je otvorila novčanik koji joj je otac vratio. Izvadila je novčanicu od stotinu maraka i bacila je vozaču na sjedalo. “Ovo je moj otac. Vozi.”
Te večeri, u Lejlinom toplom stanu, Asim je sjedio u čistoj odjeći, obrijan, držeći šalicu čaja. Izgledao je deset godina mlađe, iako su oči i dalje bile umorne. Lejla je sjedila pored njega, držeći ga za ruku, bojeći se da će nestati ako ga pusti.
“Mislio sam da sam izgubio sve,” rekao je Asim tiho, gledajući oko sebe. “Mislio sam da nemam razloga da živim, osim da te vidim kako prolaziš ujutro.”
“Imao si razlog,” rekla je Lejla, naslonivši glavu na njegovo rame. “Samo si zaboravio da ljubav ne gleda u odijelo, nego u srce. Nikad te se ne bih stidjela, babo. Nikad.”
Prosjak je godinama šutio, čuvajući ponos, misleći da štiti kćerku od svoje bijede. Ali u trenutku kada je progovorio onim starim nadimkom, srušio je zidove vremena i srama. Lejla je tog dana izgubila novčanik na par minuta, ali je pronašla bogatstvo koje je tražila cijeli život – oca koji se vratio iz mrtvih samo da bi je još jednom vidio.
