U proljeće 1993. godine, dok su se nad Jablanicom nadvijali oblaci rata, a svakodnevica bila ispunjena neizvjesnošću, strahom i tugom, u Donjoj Jablanici dogodilo se nešto što je prkosilo svemu tome. U improviziranoj sali restorana Han, među izbjegličkim torbama i ratnim pričama, začula se pjesma. Bio je to glas djeteta — a za njim i drugi, pa još jedan. Tako je rođena priredba Djeca pjevaju hitove, dan kada su najmlađi stanovnici Donje Jablanice, makar na tren, zaboravili na rat.
Ideja rođena iz srca
Senada Redžo, tada mlada žena, voditeljica i organizatorica programa, nije mogla više gledati uplakane oči djece koja su svakodnevno slušala sirene i eksplozije. U njenim riječima, koje i danas odzvanjaju snagom i toplinom, krije se suština tog dana:
„Gledajući našu djecu kako su uplašena, srce mi se kidalo. Znala sam da im moramo dati nešto drugo — pjesmu, osmijeh, nadu. Tako sam došla na ideju da ih okupim, da pjevamo, da se igramo, da makar jedan dan zaborave na rat.“
U pomoć joj je prvi pritekao rahmetli Adis Maslo, a ubrzo i rahmetli Fikret Imamović – Fika, te Ćamil Imamović, koji je bio ključan u prikupljanju donacija. Svi su znali da to neće biti obična priredba — to će biti čin otpora, ljubavi i zajedništva.
Priredba koja je okupila cijelo naselje
Djeca su se okupljala na željezničkoj stanici u Donjoj Jablanici, gdje su održavane i probe. Bilo ih je mnogo — i domaće djece i izbjeglica iz drugih krajeva. Uprkos ratu, još su radile neke prodavnice i butici, pa su Senada i ekipa krenuli od vrata do vrata, moleći za poklone. I niko ih nije odbio.
„Svi su kao jedva dočekali. Butik Samire Salihamidžić dao nam je dvije trenerke, Oružane snage veliku lutku za prvo mjesto. Od slatkiša smo pravili paketiće za učesnike, a za djecu iz publike — one stidljive, koje nisu htjele pjevati — postavili smo vani stolove sa sokovima i slatkišima. Niko nije smio ostati bez osmijeha.“
Posebno se sjeća žene po imenu Seka, koja je kasnije otišla u Mostar, ali je tada dala sve što je mogla. „Ma sve prodavnice koje su tad radile bile su naši donatori“, kaže Senada.
Mali šou u velikom vremenu
Priredba je imala sve elemente pravog muzičkog spektakla: voditeljicu, publiku, poklone, pa čak i žiri. U žiriju su sjedili Reana Maslo (danas Tufek), nastavnik Zulfo Skopak (tada izbjeglica u Donjoj Jablanici), Jasna Tufek — koja je ujedno bila i donator prostora kroz restoran Han — Ćamil Imamović i rahmetli Adis Maslo. Svi su oni, osim što su ocjenjivali, i sami dali ogroman doprinos u organizaciji.
„Htjeli smo da to bude pravi mali šou. Imali smo tri pobjednika — prvo, drugo i treće mjesto. Ali i djeca koja nisu znala pjevati dobila su priliku da otpjevaju bar jednu strofu. Niko nije bio izostavljen.“
Glas koji je stigao do Sarajeva
U publici je bio i novinar Fuad Kovač, koji je izvještavao za RTV Sarajevo. Nakon što je poslao izvještaj o priredbi, voditelj programa na radiju se javno zahvalio Senadi:
„Rekao je da sam usrećila djecu bar jedan dan. Te riječi su mi bile najveća nagrada.“
Snimak koji je preživio vrijeme
Zahvaljujući snimatelju Miralemu Muratoviću Crnom, koji je sve zabilježio kamerom, danas imamo priliku da pogledamo prvi dio te priredbe na njegovom YouTube kanalu. To nije samo snimak — to je dokument o ljudskosti, o hrabrosti da se u najtežim vremenima stvori prostor za radost.
„Poslije našeg programa došla sam na ideju i da u ostalim našim selima — Djevoru, Glogošnici i Ravnoj — uradim isto. I tako smo išli od sela do sela i pravili isti program kao kod nas.“
Priredba Djeca pjevaju hitove nije bila samo muzički događaj. Bila je to poruka: da djeca zaslužuju djetinjstvo, da pjesma može nadjačati granate, i da zajedništvo može pobijediti strah. Taj dan, Donja Jablanica je bila mjesto u kojem se nije čuo rat — čula se pjesma.
