Jablaničanka Munira Đelmo provela je svoj radni vijek u Osnovnoj školi “Suljo Čilić” u Jablanici, gdje je s predanošću i ljubavlju predavala bosanski jezik. Diplomirala je srpskohrvatski jezik, a svoj život posvetila je obrazovanju, pravednosti i odgoju generacija učenika. Njena posvećenost pisanoj riječi krunisana je zbirkom pjesama pod nazivom Vatan. U ovom iskrenom razgovoru, Munira nas vodi kroz svoje djetinjstvo, školovanje, prosvjetni poziv i životne vrijednosti koje su je vodile kroz četiri decenije rada u obrazovanju.
Početak snova: djetinjstvo i odluka o pozivu
“Vrlo je važno šta čovjek želi u svom životu. Još kao mala, sa nekih pet-šest godina, kada bi me neko pitao šta želim da budem u životu, govorila sam: učiteljica. Kada sam krenula u školu, moja nastavnica srpskohrvatskog jezika bila mi je pojam savršenstva. Sve što je bilo njeno, meni je bilo idealno – kako je pričala, hodala, kako je imala malu ruku – sve sam to opažala. Tako je odluka pala: to ili ništa drugo! Nikada se u životu nisam pokajala. Toliko sam voljela to što sam radila i bila sam pozitivno vezana za svoj posao i učenike”, počinje priču za JablanicaLive.
Put znanja: školovanje i studij
“Gimnaziju sam završila u Konjicu. U Konjic sam putovala, a do voza sam pješačila sat vremena – i tako svakodnevno. U to vrijeme nismo bili adekvatno obučeni niti smo imali novca za sendvič, ali smo bili bogata generacija na drugi način. Znali smo za empatiju i solidarnost. Ako bi neko jedan dan kupio sendvič, podijelio bi ga sa svima. Drugog dana bi to učinio neko drugi.”
Vrijeme studiranja bilo je i vrijeme odricanja i teškog rada.
“Studirala sam u Mostaru, gdje sam i stanovala. Živjela sam kod jedne starije žene i uz sve obaveze na fakultetu, radila sam sve kućanske poslove – od kuhanja do čišćenja. Nije mi bilo teško jer sam znala da će i taj period proći. Kada sam došla do izrade diplomskog rada, odlučila sam naučiti svih 33 stranice napamet. Iako sam vikend planirala za učenje, gazdarica me angažovala da berem kajsije. Ipak, u nedjelju navečer sam sjela i nakon trećeg čitanja sve zapamtila – od slova do slova. Profesor mi je rekao da tako nešto još nije vidio.”
Prvi radni dani i kolegijalna atmosfera
“Moje prvo zaposlenje bilo je u Klisu. Zatim sam radila u Seonici, pa u Ostrošcu – područnoj školi OŠ “Suljo Čilić” Jablanica. U Jablanici je tada direktor bio rahmetli Fazlo Dervišbegović. Njegova supruga, rahmetli Zijada, predavala je historiju i geografiju, kao i Angela Biloš. Hama rahmetli i Sadeta Cokoja predavali su matematiku, Sabina Halebić biologiju, Čišić hemiju, rahmetli Amira Torlaković i rahmetli Rešo Osmanović likovno, a Beća Behrem tjelesni. Bila sam u odličnim odnosima sa kolegama – niko nije imao problem sa mnom, a ni ja s drugima.
Pravednost kao temelj rada
“U životu nikada nisam napravila nepravdu prema učeniku – barem ne svjesno. Bez obzira na ime, porijeklo ili status, svi su bili jednaki. Ali isto tako, nikada nisam dozvolila da djeca upravljaju mnom kako žele. Nepravda je i kada učitelj toleriše negativno ponašanje, jer se tako razvija negativna ličnost.”
Promjene kroz vrijeme i izazovi savremenog obrazovanja
Danas su vremena drastično drugačija nego kada sam počinjala raditi. Ne treba s djecom biti “raja”. Učenik ne može biti “raja” s učiteljem – ni po godinama ni po znanju. Djeca ne znaju – ona ne bi bila djeca da znaju. Prosvjetni radnik je tu da ih usmjerava. U svojih 40 godina rada bila sam zadovoljna – djeca su me slušala i nisam imala neprijatnosti. Pred penziju, neprijatnosti su dolazile od roditelja – postali su previše zaštitnički nastrojeni. A to nije zaštita, to je upropaštavanje mladog bića. Ljubav se pokazuje usmjeravanjem, a ne popuštanjem. Možda moj odnos nije uvijek izgledao kao ljubav, ali je bio častan i pošten. Mene bi bilo stid primiti platu ako je nisam pošteno zaradila. I uvijek sam tražila da i dijete izvrši svoju obavezu.”
Lekcija kroz lični primjer
“Moja kćerka je bila prvi razred srednje škole kada se jednom vratila kući potištena. Na licu sam joj vidjela da je na ivici suza. Bosanski jezik joj je predavala rahmetli Mima i rekla mi je da joj je zaključila ocjenu dva, iako je imala dobre ocjene. Međutim, profesorica ju je jednom prozvala nespremnu i dala joj jedinicu. Ta jedinica je imala težinu i na osnovu nje je dobila nižu ocjenu. Rekla sam joj da neću primiti žalbu – profesorica je bila u pravu. Nakon toga je kod rahmetli Mime stalno imala peticu. Vidjela je da nema šale – ni s profesoricom ni s mamom. Ne može se dijete opravdavati ako ne radi kako treba.”
Težina ocjenjivanja
“Jedino čega sam se bojala kroz karijeru bilo je da ne pogriješim pri davanju ocjene. Željela sam da postoji neka vaga koja bi pokazala granicu između ocjena, ali znala sam da je to iluzija. Teško je napraviti ravnotežu kada učenik odgovara i procijeniti koju ocjenu zaslužuje.”
Ljubav prema knjizi
“I danas mnogo čitam – sve što mi dođe pod ruku. Prije nekoliko godina, tokom pandemije, ležala sam u bolnici. Bila sam jako loše i nisam mogla ništa drugo raditi osim čitati. Kćerka mi je donosila knjige. Čini mi se da me čitanje tada održalo. Čovjek postane ovisnik o čitanju – za mene je svaka knjiga novo iskustvo i novo saznanje.”
Savjeti mladim prosvjetnim radnicima
“Prvi uslov da budete dobar prosvjetni radnik jeste da volite djecu. Ko ne voli djecu, nema šta tražiti u prosvjeti. Mnogo se mora ulagati u mladost da bi izrasla u zdrave ljude. Da biste obavljali tako važan zadatak, morate biti stabilna ličnost. Volim reći da morate biti kao harmonika – spremni da se maksimalno razvučete, ali i da se skupite. Ne smijete praviti razliku između djeteta doktora i djeteta radnika na održavanju čistoće – svako dijete zaslužuje šansu. Ako niste takvi, prije ćete upropastiti generacije nego ih povesti pravim putem. Ono što želite svom djetetu, poželite i tuđem. Djetetu treba dozvoliti da na fin i kulturan način kaže ako mu nešto nije pravo, ali i vi njemu morate moći ukazati na grešku – bez ljutnje. To je odnos kojem treba težiti u nastavi.”
