Kenan Nezirić, diplomirani medicinski tehničar, danas obavlja funkciju glavnog medicinskog tehničara u Domu zdravlja Jablanica.
Njegova profesionalna priča svjedoči o posvećenosti sestrinstvu i kontinuiranom radu na unapređenju zdravstvene njege u lokalnoj zajednici, piše portal fondacijafami.org.
Početak karijere i izbor profesije?
“Prve radne dane bilježim sa 25 godina u službi Hitne pomoći u sklopu Doma zdravlja Jablanica. Većina učenika sa 15 godina još uvijek ne zna šta želi da bude u životu. I ja sam bio među njima, ali sam vrlo brzo shvatio, kao i većina mojih kolega, da je medicinski tehničar jedan od najhumanijih poziva. Ono što me i danas inspiriše jeste svakodnevno zadovoljstvo pacijenata i saznanje da si nekome pomogao onda kada mu je bilo najpotrebnije.”
Opišite jedan radni dan?
“Nijedan moj radni dan nije isti. Većinom je dinamičan i često nepredvidiv, posebno u službi hitne medicinske pomoći, gdje pored svojih redovnih obaveza, najviše vremena provodim u direktnom radu s pacijentima. Tokom jutarnjeg sastanka definišemo koje su obaveze i prioriteti za taj dan. Nakon što rasporedimo zadatke, slijedi organizacija posla, koordinacija između službi, slanje timova na teren, uključujući i patronažnu službu. Neizostavan dio svakog dana su i administrativne obaveze poput vođenja dokumentacije, evidencije i izvještaja. Na kraju dana pravim kratki osvrt na urađeno pripremam se za naredni radni dan i ostavljam jasne smjernice kolegama koji nastavljaju dan kroz dežurstvo.”
Koji dio posla ljudi najčešće ne vide, a vama je najzahtjevniji?
“Većina ljudi vidi samo dolazak ekipe i intervenciju. Ne vidi pritisak pod kojim se radi, brzinu odlučivanja, manjak ljudi i opreme niti težinu odgovornosti koju nosi svaki dan. Ono što se u ovom poslu najmanje vidi, a najviše iscrpljuje, jeste stalno preuzimanje dodatne odgovornosti. U velikom broju situacija radim i poslove koji formalno nisu u mom opisu, kako bi se posao završio na vrijeme i sistem funkcionisao bez zastoja. Potreba da stalno budeš dostupan, da se prilagođavaš i preuzimaš više nego što je planirano, predstavlja dio posla koji se ne vidi, ali dugoročno najviše troši.”
Kako je biti medicinski tehničar u Bosni i Hercegovini?
“Biti medicinski tehničar u BiH nosi svoje specifičnosti, kao i sam zdravstveni sistem u kojem radimo. Drago mi je što se u posljednje vrijeme sve više prepoznaje značaj medicinskih sestara i tehničara kroz obrazovanje, edukacije i stručne radionice, te što se naša uloga sve češće vidi kao jedna od najvažnijih i neizostavnih karika u procesu liječenja i zdravstvene njege pacijenata. Ipak, posljednjih godina svjedočimo velikom odlasku školovanog, a sve češće i iskusnog kadra. Razlozi su uglavnom slabiji finansijski uslovi i sve veće opterećenje na poslu, koje je direktna posljedica nedostatka osoblja.”
Kako se posao promijenio od dana kada ste tek počeli raditi do danas?
“U službi hitne medicinske pomoći fokus je bio prvenstveno na pravilnom izvođenju zadataka i reagovanju u trenutku. Danas je moj posao znatno drugačiji. Pored neposrednog rada, podrazumijeva planiranje, organizaciju i koordiniranje tima, donošenje odluka koje utiču na cijelu službu, kao i odgovornost za ljude, procese i kontinuitet rada. Umjesto da razmišljam samo o jednoj intervenciji, danas sagledavam širu sliku i dugoročne posljedice svake odluke. Na napredovanje gledam kao na rezultat rada i odricanja, ali obavezu i da se stečeno iskustvo i povjerenje svakodnevno opravdavaju kroz rad i odnos prema pacijentima i kolegama.”
Koji su nedostaci u ustanovi u kojoj radite? Šta biste promijenili?
“Kao i u većini zdravstvenih ustanova najveći izazovi s kojima se suočavamo odnose se na ljudske resurse. Kao “manji” dom zdravlja, često se nalazimo u situaciji da se kadar kod nas afirmiše, dodatno edukuje i potom odlazi u veće zdravstvene ustanove ili veće gradove. Uz to, bolovanja i odlazak medicinskih sestara/tehničara u penziju, dodatno otežavaju organizaciju rada, pa se dešava da teret posla preuzima osoblje koje ostaje u službi. U takvim okolnostima pronalazak adekvatnih zamjena je izuzetno težak, a obim posla koji se mora obaviti ostaje isti. Volio bih da u budućnosti dodatno uspijemo unaprijediti uslove rada u smislu infrastrukture. Zgrada ustanove je starija i trošna, te bi adaptacija unutrašnjih prostora, ordinacija, intervencijskih i ostalih prostorija u kojima radimo značajno doprinijela kvalitetnijem radu i boljem ambijentu za pacijente i osoblje. Ipak, važno je istaći da se u posljednjih nekoliko godina napravio vidljiv iskorak u unapređenju uslova rada, kako u pogledu kadra, tako i infrastrukture, zahvaljujući zalaganju menadžmenta ustanove. Vjerujem da smo na dobrom putu.”
Prošlogodišnje poplave u Jablanici bile su veliki izazov za cijelu zajednicu. Koliko su ti događaji ostavili traga na medicinske radnike?
“Teško je u nekoliko rečenica opisati sve ono što smo prošli tokom prošlogodišnjih poplava u Jablanici i kakav su trag ti događaji ostavili na sve nas. To je period koji je promijenio i ljude i profesiju i koji će zauvijek ostati urezan u sjećanje. Uticaj na zdravstvene radnike bio je višestruk. Kod prvog dolaska na posao svi smo bili u šoku i neizvjesnosti, zabrinuti za svoje porodice, jer nismo imali nikakve informacije niti mogućnosti da stupimo u kontakt s najbližima. Nažalost, neki od naših kolega izgubili su članove porodice i prijatelje. Slijedili su dan za danom, ispunjeni neprekidnim izazovima koji su na svakoga od nas ostavili dubok trag koji se ne može izbrisati. I pored svega, kao mali tim dali smo svoj maksimum tokom cijelog perioda zbrinjavanja pacijenata, kako u ustanovi, tako i na terenu. Većinu vremena provodili smo na radnom mjestu – neki su odlazili kući samo da prespavaju, dok su drugi ostajali u noćnim dežurama. Ovi događaji bili bi veliki izazov i za mnogo veće ustanove, a za nas bi bili gotovo nemogući bez nesebične pomoći kolega iz Sarajeva, Mostara, Konjica i Maglaja, kojima se i ovom prilikom iskreno zahvaljujem.
Imali smo dežurne ekipe na svim mjestima nesreće, ekipe u ustanovi, kao i patronažne službe koje su, često u izuzetno teškim uslovima, dolazile kako do unesrećenih, tako i do zdravih ljudi kojima je bila potrebna bilo kakva pomoć. Teške situacije, gubici i neizvjesnost ne mogu se zaboraviti, ali su istovremeno pokazali snagu solidarnosti, zajedništva i humanosti. Upravo u tim trenucima vidjelo se koliko su zdravstveni radnici spremni stati uz građane, bez obzira na umor, strah i okolnosti.”
Da li mislite da je obrazovni sistem za medicinske sestre/tehničare u BiH dovoljno razvijen? Šta bi trebalo poboljšati?
“Lično smatram da obrazovni sistem za medicinske sestre i tehničare u BiH još uvijek nije dovoljno razvijen, ali je važno naglasiti da u posljednjih nekoliko godina ide u dobrom smjeru. To se vidi kroz srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje, ali i kroz radni odnos, zahvaljujući različitim edukacijama koje su u velikoj mjeri organizovane kroz Projekat jačanja sestrinstva u BiH u saradnji s entitetskim ministarstvima zdravstva. Smatram da bi medicinske sestre i tehničari nakon završenog obrazovanja trebali imati jasno i precizno definisane kompetencije i odgovornosti u praksi. Također, mentorstvo tokom obrazovanja treba imati jasnije ciljeve i evaluaciju, kako se znanje ne bi sticalo „u hodu“ tek nakon zaposlenja.”
Šta najviše pamtite sa edukacija?
“Moj prvi susret sa Fondacijom bio FAMI je prije otprilike četiri godine i već tada sam vidio koliko se kroz Projekat radi za našu profesiju. Bio sam na više edukacija, radionica i programa i mogu reći da su u posljednjih nekoliko godina u velikoj mjeri doprinijeli podizanju profesionalnih standarda sestrinstva i zdravstvene njege u Bosni i Hercegovini, u saradnji s institucijama i kolegama iz zemlje i inostranstva, uključujući Federalno ministarstvo zdravstva i Vladu Švicarske. Posebno bih istakao edukaciju „Liderstvo u sestrinstvu“ u Neumu i na Jahorini. Tokom tih edukacija imali smo priliku razmjenjivati iskustva s kolegama iz cijele BiH i zajednički obrađivati teme važne za lični i profesionalni razvoj. Stečeno iskustvo kontinuirano prenosimo u svoje ustanove, unapređujući praksu i kvalitet zdravstvene njege.”
Događaj iz Vaše karijere koji ćete uvijek pamtiti?
“Covid-19 je za sve zdravstvene radnike neizbrisiv dio karijere i sigurno ćemo ga dugo pamtiti. Posebnu uspomenu ostavile su i poplave u Jablanici. Sjetim se i jednog popodneva kada smo doktorica, vozač i ja ostali sami u dežuri i zbrinuli trudnicu kojoj je krenuo porod – majka i beba su bili sigurni. Takvi momenti ostaju zauvijek u sjećanju.”
Šta biste poručili mladima koji razmišljaju o karijeri medicinske sestre/tehničara?
“Poručio bih svima koji žele pomagati ljudima, raditi u timu, biti odgovorni i stalno učiti, da se odluče za ovaj poziv – jer svaki posao koji ima za cilj spašavanje ljudskih života, ima stvarni smisao.”
