U vremenu kada se autoritet gradio znanjem, a poštovanje zasluživalo predanošću, Mejra Alikadić bila je i ostala simbol prosvjetne posvećenosti.
Penzionisana profesorica ruskog jezika i književnosti, čiji je profesionalni i životni put obilježen hrabrošću, integritetom i dubokom ljubavlju prema učenicima, otvorila je vrata svojih sjećanja. U ovom iskrenom razgovoru vodi nas od djetinjstva u Glavatičevu, preko gimnazijskih dana u Sarajevu, do ključnog trenutka kada je, gotovo slučajno, postala dio obrazovne priče Jablanice.
Penzionisala se 2013. godine, sa punih 40 godina radnog staža. Njena priča nije samo hronika jedne karijere, već i svjedočanstvo o tome kako se znanjem, empatijom i dosljednošću može oblikovati čitava generacija.
Početak školovanja i prvi susret s odrastanjem daleko od kuće
“Moje školovanje počinje u mom rodnom mjestu, Glavatičevu. Tu sam završila osnovnu školu, a zatim upisujem Prvu gimnaziju u Sarajevu. To je bio jedan od najtežih perioda u mom životu, zato što sam se prvi put odvojila od porodice, sa svojih 14 godina. Imala sam divan smještaj i hranu, ali mi je nedostajala porodica. U početku nisam znala nikoga, prvih sedam dana sam sama sjedila i to mi je teško padalo. U to vrijeme bila je šestodnevna radna sedmica i kući sam prvi put mogla otići za zimski raspust. Razmišljala sam o tome da se vratim kući – nedostajali su mi roditelji, brat i sestra. Međutim, u svojoj sam glavi prelomila da moram nastaviti školovanje. Bila sam relativno dobar đak, a najviše sam voljela profesoricu ruskog jezika, koja je bila veoma stroga, ali principijelna i pravična. Nisam morala puno učiti ruski jezik za peticu jer sam u osnovnoj školi stekla dobro znanje kod nastavnice Prohić Hatidže iz Konjica. Ona mi je bila uzor i postavila mi je temelje za daljnju nadogradnju znanja iz ruskog jezika.”
Jedno negativno iskustvo koje je oblikovalo njen pedagoški pristup
“Voljela sam sve profesore, sem profesorice historije koja je imala običaj da izvede učenike pred tablu i isprovocira ih – od fizičkog izgleda, frizure, odjeće – i tek onda počne da ispituje. Obzirom da sam znala kakva je, učila sam historiju i uvijek imala ocjenu pet – nisam dozvolila da dobijem nižu ocjenu. Ali mi je to ostalo u sjećanju čitav život i još tada sam čvrsto odlučila da učenika nikada neću izvesti pred tablu da bih ga provocirala. To nije u mojoj naravi.”
“Nakon srednje škole upisujem Filozofski fakultet, Odsjek za ruski jezik i književnost. Smještena sam bila u jednom ženskom domu, gdje sam upoznala mnogo prijateljica i tu mi je bilo predivno.”
Početak radnog vijeka i slučajan susret koji mijenja sve
“Nakon završenog fakulteta, prvu godinu 1973/74. radim u svom rodnom Glavatičevu, a nakon toga dolazim u Jablanicu. U Jablanicu sam došla slučajno raditi. Sa društvom i tadašnjim dečkom, a kasnije životnim saputnikom, sjedila sam u bašti ispred starog hotela. Za susjednim stolom sjedila su tri čovjeka koja su razgovarala o otvaranju srednje škole u Jablanici. Moj partner je čuo da govore kako im nedostaje upravo profesor ruskog jezika. Odlučila sam da priđem stolu i kažem da sam zainteresovana za taj posao. Tu sam upoznala rahmetli Saliha Honđu, Sulejmana Halebića i Abrahama Mandića. U to vrijeme to su bili glavni ljudi Jablanice. Rahmetli Salih Honđo mi je odmah rekao da sam primljena i da će sutra doći u Konjic da donese ugovor da potpišem. To je za mene bilo nešto veliko – da sam odmah primljena i da će on lično doći u Konjic i donijeti mi ugovor. Imala sam obezbijeđeno stanovanje i hranu – to je zaista bio san snova! Takav doček smo mi profesori imali u Jablanici, to je nešto nevjerovatno. Profesorica Filomena Ćećez i ja smo bile cimerke u hotelu godinu dana, a nakon toga živjele smo u garsonjeri u samačkom bloku na Koloniji. Nama profesorima su svi podvlađivali i držali nas kao malo vode na dlanu. Jablanica nas je nevjerovatno prihvatila. Nakon ovakvih uslova i nakon što nam je obezbjeđen i stan, moj suprug i ja odlučili smo da se ne vraćamo u Konjic i da živimo u Jablanici. Profesori su se jako cijenili. Pošto se srednja škola tek otvarala, čelni ljudi su željeli da obezbjede i zadrže kadar, pa bi rahmetli Salih Honđo, tadašnji predsjednik općine, svaki dan navraćao i pitao nas profesore treba li nam nešto.”
Mladi kolektiv i početak jedne obrazovne zajednice
“Kolektiv je također bio predivan. To su sve bili mladi profesori. Vrlo smo se malo razlikovali od učenika, jer smo svi tek završili fakultete. Bile su tu Filomena Ćećez, Ljerka Hamza, Lejla Salihamidžić, Mima Zećo – to je bila ženska postava. Od muških profesora tu su bili Fadil Lepara i Branko Mikulić. Ostalo su bili spoljni saradnici. Prve školske godine imali smo dva razreda gimnazije i dva razreda građevinske škole.”
Pedagoški principi koji su je vodili kroz karijeru
“Jako je važno da se profesorski posao radi s ljubavlju i da cijenite dijete i u njemu vidite čovjeka. Jako sam zadovoljna i odnosom učenika prema meni, ali i mojim odnosom prema učenicima. Sa učenicima sam se uvijek lijepo dogovarala. Nisam im popuštala niti ih propuštala tek tako da prođu. Također, pokušavala sam ih izvesti na pravi put i ukazati im na njihove pogrešne postupke te ih ubijediti da nešto krenu raditi na ispravan način. Sa mnom je radila profesorica Filomena Ćećez, a kasnije je sa mnom počela raditi i njena kćerka Svjetlana Manigoda. Ona je vrstan pedagog, metodičar i rođena je za posao profesora. Milina je prisustvovati njenim časovima i načinu na koji zainteresuje djecu za sadržaj onoga što predaje.”
Nova uloga pedagoga i izazovi koje ona nosi
“Kasnije sam obavljala i posao pedagoga, kada je umjesto ruskog uveden engleski jezik. U tom poslu je vrlo važno poistovjetiti se sa učenikom i znati saslušati dijete, jer svaki učenik je priča za sebe. Svi oni imaju nešto što ne žele da kažu profesoru ili čak roditeljima, a kažu pedagogu. Ja sam bila spona između profesora i učenika i pokušavala sam riješiti te razmirice na jedan normalan, lijep način. Najteže mi je bilo kada bi se protiv učenika vodio disciplinski postupak, pa je bilo potrebno kazniti učenika ili ga čak izbaciti iz škole. Bila sam veliki protivnik toga, ali sam morala obavljati i taj dio posla. Mislim da sam učenike učila toleranciji, poštivanju različitosti, razmjeni mišljenja i uvažavanju mišljenja onog drugog, iako se ne slažeš s tim mišljenjem.”
Refleksija o promjenama u obrazovanju i odgovornosti profesora
“Na samom početku mog rada i na kraju karijere, sistem školovanja se dosta promijenio – od puke reprodukcije gradiva, što se očekivalo od učenika kada sam tek počela raditi, do nadogradnje tog sistema i novih metoda rada. Mislim da je dobra stvar što se to promijenilo, jer se manje bubalo, a više učilo sa razumijevanjem. Bubanje nije ostavljalo prostora da učenik kritički razmišlja i donese svoj sud i stav o nečemu, a to je vrlo bitno. Za mene je najteži oblik rada bilo ocjenjivanje. Uvijek sam se plašila da ne oštetim učenika, a nisam htjela ni da dajem veću ocjenu nego što je zaslužena. Nisam htjela djecu učiti poklanjanju ocjena. Dešavalo se i da pogriješim, ali sam to javno priznavala. Sujetu treba ostaviti po strani – profesori nisu sveznajući”, završava priču Mejra Alikadić.
