Begović Fuad – Fuko rođen je 1950. godine u Jablanici. Dobro poznati Fuko, u mladosti je vodio vrlo aktivan život, kako kroz ugostiteljstvo, tako i kroz nogomet i ribolov, koji mu je i dan danas omiljena zanimacija.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Na ideju otvaranja kafića Fuad dolazi 1979. godine, a već sada kafe bar “Fuko” uživa kultni status kod svih radnika i radnica, jer su upravo ovo u najvećem broju mušterije kojima je jutarnja kafica kod Fuke nezaobilazni ritual. U nogometnom klubu “Turbina” također je ostavio velikog traga. Izvanredan odbrambeni igrač, Begović nogomet počinje trenirati sa sedam godina. Prisjetio se svoje bogate igračke karijere, svojih suigrača, putovanja, tadašnjeg stanja u jablaničkom sportu, a na samom kraju razgovora otkrio je i kako svoje dane Fuad Begović danas provodi.
Za početak razgovora, dotakli smo se sugirača koje naš sugovornik pamti:
“Fudbal sam počeo igrati na tadašnjem stadionu “Bokulja” sa 7 godina. Prvi trener mi je bio Hilma Brković, a kasnije Florijan – Foja Copf i Ijo Tahirović, zvani Herera. Od tada starijih igrača sjećam se sljedećih igrača: Doko, Ćuta Zebić, Salih Jusić – Farba, Hata ivković, Eso Omeragić, Peca, Ibro-Barni, Levi Krnjić. Tada je Turbina igrala u ligi koja se zvala “Zona hercegovačka”, a tu su igrali klubovi poput Mostara, Lokomotive, Nevesinja, Bileće, Listića, Gruda, Troglav – Livno, Mladost – Duvno, Makljen – Prozor. Od moje generacije, sa kojima sam ja igrao, tu su među boljima bili braća Jelačići – Maša i Jašar, Mirsad Avdić – Zrike, Ćemić Mustafa – Mujke, Elzo Šunje, Meho Krečinić, Salem Ćosić, Hasan Rizvić, Miće Beribak, zatim Mićo Crnogorac, Enver Halilhodžić, Esad Omeragić, kapiten ekipe Mirsad – Deba Hajdarević, Piva, Boro, Zuza, Kuraja, Begic Mujo – Kamaćo, Zoka Kašparek. A sjećam se i onih malo mlađih od sebe, a to su Picko Ramić, Tato, veliki Eno Imamović.”
Nekada je cio grad živio za sport:
“Najbolji period je bio kada je za trenera došao Salem Halilhodžić, te se tada puno ozbiljnije treniralo i radilo. Finansijska situacija se poboljšala također. U ono doba, ne samo fudbaleri, nego i svi sportisti u gradu su bili zaposleni po firmama u gradu: Granit, Hidroelektrane, Unis itd. Čak smo sa Salemom išli i na pripreme u Baške Vode, što je to za neke ekipe tog ranga takmičenja bilo neshvatljivo da si u istom mjestu na pripremama sa Sarajevom, Veležom, pa i nekim inostranim ekipama. Grad je živio za Turbinu, za stadion. Raja su se družila, hodala je cijela Jablanica za nama, po mnogim gradovima Hercegovine, gdje bi išli na gostovanja. Ali, ljudi su tada radili i imali, pa se i moglo lijepo živjeti. Nije nam ništa falilo u to doba, svi su pomagali Turbini, sve firme, poput Hidroelektrana, Granita, također su te firme i zapošljavale igrače i davali autobus kako bi se išlo igrati na stranu. Poslije Salema, bio je tu još i Salihamidžić Ahmet – Cicko od trenera iz Jablanice, također i Ćemić Meho, a od trenera sa strane Eso Dugalić i Mićan Kordić. Dakle, svi smo živjeli za fudbal, za Turbinu i za loptu. Bilo je to vrijeme raje, druženja, ljubavi i rahatluka. Cijelu moju igračku karijeru sam proveo u Turbini, gdje je kasnije mojim stopama nastavio i sin Hasan, također dugogodišnji fudbaler Turbine, a danas je moj nasljednik unuk Zlatan, koji ima 7 godina. Napomenuo bih da sam u par navrata bio i u upravi kluba.”
“Što se moje igre tiče, bio sam na velikom stadionu borben i trkač, snažan, a većinu svojih golova sam postigao glavom. Utakmica života, naveo bih onu u Konjicu protiv “Igmana” za ulazak u veći rang, eh da smo igrali dva dana ne bi Mićetu i meni gol dali. Po meni najbolja ekipa sa kojom sam igrao je Miće Beribak, ispred mene halfovi Deba Hajdarević i Elzo Šunje, desni bek Eso Omeragić, lijevi bek Meho Krečinić, vezni Mujke Ćemić, desni krilni Jašar Jelačić, lijevi krilni Maša Jelačić i Piva Čajić u sredini i Eno Halilhodžić centarfor.”
Jablaničani su u to vrijeme turnire malog nogometa pratili masovno:
“Što se tiče malog nogometa, isto se puno igrao. Ljeti na Stadionu malih sportova, u pauzi velikog fudbala, bili bi organizovani čaršijski turniri. Po meni najbolji igrač na malom nogometu bio je Đeđo. Kada bi igrali na malom stadionu podjelili bi se u 2 ekipe sa velikog, bili su braća Jelačići – Jašar i Maša i braća Čajić – Piva i Đeđo i igrali bi Piva i Jašar u jednoj, a ja bih igrao sa Mašom i Đeđom i oni bi igrali jedni protiv drugih, kao da su najveći neprijatelji, a braća su. Sjećam se i perioda kada su ukinuli stadion “Bokulja”, a ovaj se stadion novi pravio, tada nismo trenirali fudbal, svi su prešli godinu ili dvije da treniraju rukomet. Nije bilo fudbala i svi smo se bavili rukometom.”
Fuadova posebna ljubav su i ribolov i ugostiteljstvo:
“Također sam i dugogodišnji ribolovac, od svoje šeste godine idem u ribolov sa amidžom u Donju Jablanicu. Moja velika ljubav prema ribolovu poslije završene fudbalske karijere se nastavila godinama pa i dan danas me to održava u životu. Pecanje me odmara psihički, umara fizički i to je neka uspješna formula. Najveća riba koju sam ulovio i moj kapitalac je 22 kilograma, riba pastrmka glavatica upecana u Grabovici. Najčešće lovim u Grabovici, Žitomislićima, Bunskim kanalima – tu lovim pastrmku, a kad je smuđ u pitanju tu su Jablaničko i Salakovačko jezero, a obilazim i ostale destinacije poput Buškog jezera, Ramskog jezera, pa do Glavatičeva. Trenutno najveća ljubav mi je ribolov, najviše vremena tu provodim, upoznao sam mnogo prijatelja kroz život, kroz fudbal, ribolov i naravno dugogodišnji sam ugostitelj preko 40 godina tradicije kafića “Fuko” u Jablanici. Tačnije, to je 47 godina uspješnog rada, gdje svi znaju za kafić “Fuko“, ne samo Jablanica nego i puno dalje. Kafić je otvoren 14. jula 1979. godine. U to vrijeme sam radio kao automehaničar u Granitu i igrao nogomet u Turbini. I tako uz pomoć svojih prijatelja, koji su mu dosta pomogli, odlučujem se na otvaranje kafića. Ispostavilo se na kraju da je to bio pun pogodak u to vrijeme, pošto je to bio u to doba prvi kafić modernog tipa. Sličnih objekata u to doba u Jablanici nije bilo. Samo je u Sarajevu postojao kafić “Stari sat”. U to doba su mjere bile rigorozne. Kada je riječ o inspekciji, gledalo se na sve male sitnice. Higijena je bila broj jedan i zaista je ta higijena morala da bude na zavidnom nivou. Inspekcije su konstantno dolazile. Bilo je teško i nabaviti piće. U početku sam kafu pravio na kolu. Voda provrije, kafa se zalije i služi. A kasnije sam donio iz Italije prvi aparat za kafu u Jablanicu, a i šire. Također, kasnije dolazi i do nabavke ledomata, što je u to doba bilo nešto famozno. Dakle donosim aparat za kafu iz Italije, gdje su se ljudi tom aparatu divili i čudili, pa donosim ledomat, zatim fliper – sve je to za to doba bilo nešto novo i izazivalo je čuđenje kod ljudi. Uspijeh ovog poslovanja je u tome što se prema gostu ophodimo lijepo, ljubazno, komunikativno, uz veliko druženje, rad i dosta odricanja i eto uspjeha. Sada već to vodi i radi sin Hasan, također uspješno, uz naravno još uvijek povremene moje kontrole i savjete.”
“Ima jedna anegdota vezana za kafić, kada je Tito dolazio u Jablanicu, na otvaranje Muzeja “Bitke na Neretvi”. Drug Tito je sjeo u hotel i konobari su ga posluživali i Tito naručuje viski, konobar mu donosi viski, a pita ga Tito gdje ti je led sa viskijem, konobar odgovara da nema leda, a Tito će na to konobaru: “Kako nemate leda, pa ima kod Fuke leda, pošalji nekog nek donese, neka kaže poslo me Tito po led.”
Legendarni Fuko Begović je imao i poruku za kraj našeg razgovora:
“Želim reći da sam cio život živio u Jablanici, živo za Jablanicu, za raju. Evo, 76. godina života, rada i druženja u Jablanici sa rajom kroz rad, ugostiteljstvo, ribolov i fudbal. Sada uživam u starim danima uz svoju unučad unučad, također tu je i supruga Majda, sa kojom sam u braku 45 godina, i koja mi je kroz cijeli život velika podrška u svemu.”
