Želimir Popović je ime koje se u rukometnim krugovima izgovara s poštovanjem i divljenjem. Njegova životna priča počinje u Jablanici, gdje je odrastao u toplini zajednice i prirodnom okruženju koje ga je oblikovalo.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Već od malih nogu pokazivao je ljubav prema sportu i druženju, a rukomet je postao njegova sudbina zahvaljujući komšijama i prijateljima koji su ga uveli u svijet golmanske mreže.
Od prvih treninga na „Malom stadionu“ pa sve do nastupa u dresu Bosne, Veleža, Arene, Poreča i brojnih drugih klubova, Popović je gradio karijeru obilježenu strašću, upornošću i predanošću.
Njegov put nije bio samo sportski – bio je i odgojni, jer je znanje i iskustvo prenio na generacije mladih golmana kroz svoju akademiju „pophandballgkacademy“, jedinu specijaliziranu školu za rukometne golmane u regiji.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Danas, s više od pet decenija života i bogatim iskustvom iza sebe, Popović ostaje aktivan na terenu i pored golmanske mreže, dok ga rukometna zajednica prepoznaje kao neumornog entuzijastu, pedagoga i čovjeka koji je ostavio dubok trag u sportu.
Možete li se prisjetiti djetinstva i odrastanja u Jablanici?
Rođen sam 1967. u centru u ulici Pere Bilića br. 31. Imao sam sretno djetinjstvo poput sve djece toga doba, jer je Jablanica bila najljepši gradić u BiH.Imao sam čast krenuti u prvi razred sasvim nove O.Š. Suljo Čilić. Još odmalena sam pokazivao veliki interes prema sportu i boravku u prirodi. Kada sam dobio prvi “pony” bicikl počeo sam istraživanje jablaničke okolice. Kako smo se najviše igrali u Gradskom parku naša ekipa iz komšiluka je dobila naziv “Parkašani”.To su bila vremena kada je “Šera” bio čuvar parka, a bilo je zabranjeno igrati fudbal na travi. Nikad ne zaboravim Stari Hotel i legendarni ribnjak gdje smo satima gledali ribe i smišljali način kako da ih ulovimo. Bila su tad popularna i tkz. sijela gdje bi se išlo kod komšija, a mene bi pokojna baba vukla sa sobom, a ja bih uživao u pričama starijih Jablaničana. Uživao bih kada bi me pokojni otac vodio na “živu”muziku gdje mi se javila i ljubav prema muzici. Ova idila je trajala do završetka osnovne škole, kada upisujem srednju geodetsku školu i selim se u Mostar.
Kada ste se zainteresovali za rukomet i možete li se prisjetiti prvih treninga?
Moj prvi dodir sa rukometom nije bio slučajan, jer sam odrastao u istoj kući sa Abilom, Amerom i Adisom Halebićem koji su svi bili rukometaši. U komšiluku u susjednoj zgradi su živili Zijo, Majo i Tašo Tahirović također rukometaši, pa smo eto iz dvije kuće imali cijelu ekipu. Moj prvi trener je bio “Zića” Zahirović, koji me je vidio kako branim fudbal pa me je jednom prilikom stavio na gol i pokazao osnovnu tehniku rukometnog golmana i ostalo je došlo samo po sebi. Počeo sam trenirati 1978. i moram priznati da je konkurencija bila jaka. Golmani su u mlađim uzrastima pored mene bili i “Picko” , Zoka Pušnik,Marko Božić,a u prvoj ekipi pored legendarnog “Šišeta” i Haso Hindić, a iz nogometa je došao Izo. Igračka postava je također bila jako dobra, tako da smo počeli i sa nastupima po BiH kao Turbina 2. Kod kuće bi nastupali kao predigra protiv odličnih ekipa Veleža,Izviđača,Igmana,Iskre,Sloge itd.Treniralo se na “Malom stadionu” koji je tada baš dobio nove tribine i po kiši i po snijegu. Kasnije je trener bio i legendarni Pero Soldo.Kada sam trebao preći u prvi tim moj pok. otac je bio protiv rukometa i vukao me je u fudbal. Sjećam se da je rahm. “Tazlo” Alikadić koji je bio alfa i omega jablaničkog rukometa dogovorio sastanak sa onim ocem u namjeri da ga nagovori da me pusti. Ja sam tad vidjevši da moj otac stalno spominje to da su rukometni golmani “ludi” rekao da ću potpisati da sam “lud” samo da me pusti da branim rukomet. Otac je pogledao “Tazlu” i rekao : Vodi ga,ali ga čuvaj. Moram priznati da sam osjećao uvijek veliku pažnju od strane “Tazle” jer i kad me nije išlo nije se derao na mene već je strpljivo čekao da stasam. Žao mi je jako što nisam ostao u srednjoj školi i opravdao njegovo veliko povjerenje, jer mislim da bih mogao dosta toga više pokazati u dresu Turbine osobito jer je tada uz klub došao i Ivan Konrad iz Mostara koji je ostavio veliki trag uz klubu. Potpuni prelazak u prvi tim se nije praktički nikad niti dogodio, jer sam nakon odlaska u srednju školu u Mostar,prestao sa redovnim treninzima sa ekipom,tako da nisam niti mogao doći u priliku da branim za prvi tim.
Kako se Vaša karijera razvijala poslije Turbine i gdje igrate do rata?
Nakon dolaska u srednju školu u Mostar priključujem se treninzima druge ekipe Veleža.To je bilo veliko iskustvo jer sam trenirao na legendarnom Kantarevcu, a i u dvorani na Bijelom Brijegu na treninzima prve ekipe koje 1984. vodio legendarni Noka Serdarušić. Golmani su bili Avdalović,Bešlić i moj drug Mujo Torlo. Bio sam blizu omladinske reprezentacije BiH, ali konkurencija je bila strašna tako da mi je to ostala “pusta želja”. 1986. odlazim na odsluženje JNA, a po povratku godinu poslije selim se u Sarajevo gdje upisujem geodetski fakultet. U prvom periodu povremeno treniram sa RK Željezničar i RK Bosna, a onda prihvaćam ozbiljan poziv RK Bosna te postajem standardni prvotimac i pomažem da postanemo prvaci republičke lige BiH. U zadnjoj sezoni pred rat u BiH “studenti” su imali jako dobru mladu ekipu sastavljenu od igrača iz cijele BiH. Na žalost utakmica protiv Borca u Travniku 04.04.1992. bila je i zadnja u dresu RK Bosne.
Predstavite nam Vašu karijeru u Hrvatskoj?
Nakon angažmana u obrani Igmana, a u skladu sporazuma R BiH i R. Hrvatske o nastavku sportskih aktivnosti vrhunskih igrača nastavljam karijeru za RK Jelsa sa Hvara u Prvoj B ligi. Nakon toga dvije sezone branim za RK Opuzen da bih 1995. prihvatio poziv predsjednika RK Arena iz Pule i došao u jedan prekrasni grad u Istri. Sa Arenom ulazim u Prvu A ligu 2000. ali nažalost godinu kasnije ispadamo u Prvu B ligu. Na poziv ŽRK Arena radim paralelno sa golmanicama sa kojima ulazimo u Prvu A ligu. Nažalost dolazi do neslaganja sa upravom kluba, pa 2003. prelazimo u trećeligaša RK Poreč. I tada radim sa njima nevjerojatan uspjeh. Prve godine osvajamo treću ligu,iduće godine osvajamo drugu ligu i na kraju treće sezone osvajamo četvrto mjesto u Premijer ligi i nastup u Evropskim takmičenjima. Nakon toga se ponovno vraćam u RK Arena Pula i pomažem im da se 2010. vratimo u Premijer ligu. Zatim se još jednom vraćam u Poreč i sa njima 2013. ulazim u finale Kupa protiv PPD Zagreba što nam omogućuje nastup u Evropskoj Ligi u kojoj prolazimo prvo kolo protiv Krasnodara iz Rusije da bi za jedan gol ispali u drugom kolu od Sportinga iz Lisabona. Nakon toga sa grupom entuzijasta osnivamo 2014. RK Veruda u Puli.Od tada paralelno branim u RK Veruda i postajem trener u ŽRK Arena. U međuvremenu sam odradio 2017.jednu polusezonu u Njemačkoj u HCPfafenhofen i pomogao im ući iz pete u četvrtu ligu.
Kako ste zadovoljni radom akademije i predstavime nam Vašu akademiju?
Rukometnu akademiju osnivam 2018. kao potrebu da svoje znanje prenesem na mlade golmane.Te godine dobivam i pozive da učestvujem i na rukometnim kampovima kao što su “Jolly”(talijanski kamp),”Ježev kamp” u B.Dubici i Rukometni kamp u Biogradu na moru.U isto vrijeme radim kao trener golmana u muškim i ženskim reprezentacijama Istre.
Akademija “pophandballgkacademy” je prva i za sada jedina akademija specijalizovana za rukometne golmane. Moram reći da je rad sa golmanima dosta zahtjevan, a rezultati dolaze malo sporije nego u radu sa igračima. Ipak, drago mi je kada vidim da su moji golmani otišli “vani” i napravili lijepu karijeru.Moram istaći da je vrhunac moje trenerske karijere poziv da održim predavanje o golmanima na trenerskoj školi pri Sportskom učilištu iz Zagreba u kojoj se spremaju mladi rukometni treneri iz cijele regije. Nadam se da ću doći u priliku održati jedno predavanje o golmanima i u mojoj Jablanici.
Možete li nam reći nešto više o Vašem angažmanu u hrvatskoj reprezentaciji?
Što se tiče angažmana u hrvatskoj juniorskoj reprezentaciji prvi put sam sa ekipom 2002. godište učestvovao na SP 2023. u Njemačkoj i imao sam čast biti u društvu sa Kuzmanovićem i Mandićem.
Drugi put sam sa ekipom 2006. godište učestvovao na EP 2024. u Crnoj Gori, SP 2025. u Egiptu, a ove godine nas očekuje EP u Rumunjskoj. Inače, radim sa golmanima u RK Poreč ( 1. liga), ŽRK Poreč ( 2. liga), ŽRK Umag ( 2. liga) i ŽRK Arena ( 3. liga).
