Učionica je bila njen drugi dom, a generacije učenika njen najveći ponos. Zehra Sefer, dugogodišnja nastavnica matematike, svoj radni vijek provela je u Osnovnoj školi „Suljo Čilić“ u Jablanici.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Od prvih dana kada je zakoračila pred tablu pa sve do odlaska u penziju, ostala je vjerna pozivu koji je oblikovao ne samo njen život, nego i živote brojnih učenika.
Njena predanost, toplina i sposobnost da matematiku približi svakome, učinili su je jednim od najprepoznatljivijih nastavnika u zajednici. Danas, u penzionerskim danima, Zehra se s osmijehom prisjeća svojih učionica, razgovora s učenicima i trenutaka kada je znanje pretvarala u trajnu vrijednost.
Možete li nam ispričati kako je izgledao Vaš put do nastavničkog poziva?
Moj put ka nastavničkom pozivu nije bio neka nagla odluka, nego više jedan tih i prirodan proces. Nakon osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja u Gornjem Vakufu, upisujem Pedagošku akademiju sa dvopredmetnim studijem- Matematika i fizika u Mostaru 1979.g. Po završetku studija zasnivam svoj prvi radni odnos u mjestu Gračac, nakon čega nastavljam svoje radno iskustvo u OŠ „Suljo Čilić“ Jablanica, gdje ostajem do odlaska u penziju.
Šta Vas je motivisalo da odaberete matematiku kao životni poziv?
Mene su najviše motivisali i usmjeravali moji roditelji. I u to vrijeme, oni su itekako bili svjesni da žena treba da bude obrazovana i samostalna. Kroz cijeli svoj obrazovni proces, shvatila sam da je poziv učitelja nešto što mene ispunjava i da želim raditi posao kroz koji ću ostaviti svoj trag. Pored toga, matematika mi je uvijek bila bliska, voljela sam njen red i logiku, i na kraju izbor nije bio težak pri odabiru zvanja koje sam željela steći.
Kako se sjećate svojih prvih dana u učionici?
Svaki početak je težak, bez obzira na šta se odnosi. U suštini je učionica mjesto zajedničkog rasta kako učenika, tako i nastavnika. Naravno da su prvi dani bili ispunjeni tremom. Ipak, vrlo brzo sam shvatila da je ključ u iskrenom odnosu s učenicima i dobroj pripremi, što mi je pomoglo da uživam u radu.
Koji su bili najveći izazovi u radu s generacijama učenika tokom Vaše karijere?
Svaka generacija nosi nešto svoje i to je i ljepota i izazov ovog posla. Jedan poseban izazov u mom radu bio je kako istovremeno odgovoriti na potrebe različitih učenika -posebno onih nadarenih koji traže više od redovne nastave. Upravo zato sam s velikim zadovoljstvom vodila dodatnu nastavu matematike, odnosno Matematičku sekciju, gdje sam radila s talentovanim učenicima i zajedno s njima istraživala kompleksnije zadatke.
Rad s takvim učenicima zahtijeva poseban pristup — ne samo znanje, nego i sposobnost da ih motivišete, usmjerite i stalno im postavljate nove izazove kako bi napredovali. Posebno sam ponosna što je taj rad prepoznat i nagrađen priznanjem za najuspješnijeg nastavnika matematike, što smatram zajedničkim uspjehom mene i mojih učenika, koje ovim putem pozdravljam i sigurna sam da će se prepoznati.
Da li Vas i danas kontaktiraju bivši učenici i kako izgleda taj odnos sada?
Živimo u maloj sredini gdje svaki izlazak iz kuće iziskuje susret i kontakt sa bivšim učenicima, zamislite u 40 godina rada sa djecom- koliko je tu generacija. Uvijek rado stanem sa svojim učenicima, neki su još srednjoškolci, neki su uspješni i ostvareni ljudi, zaista mi bude drago kad se sretnemo da se ispričamo, da sam na neki način u toku sa njihovim životima i moram se pohvaliti da ih prepoznam u većini slučajeva i da se sjetim imena i prezimena. Posebno mi bude drago kada kažu da im je nešto iz mojih časova ostalo u sjećanju, i taj odnos sa njima mi je jedno od najljepših priznanja.
Šta biste poručili mladim nastavnicima koji tek ulaze u učionice?
Posao nastavnika ima svoju ljepotu davanja znanja, kao nečeg što nikada ne prolazi. Ovaj posao traži srce i ogromno strpljenje. Nije uvijek lako, ali je vrijedno. Mislim da je najvažnije ostati svoj, ako je moguće, jer učenici to prepoznaju uvijek.
Koje vrijednosti smatrate ključnim u obrazovanju, ne samo u matematici nego i u životu?
Odgoj, poštovanje, odgovornost, upornost, iskrenost.. Znanje jeste važno ali bez ovih vrijednosti nema punu snagu i težinu. Možeš biti doktor, profesor, baviti se bilo čim, ali ako nisi čovjek, uzalud su sva zvanja.
Kako sada provodite svoje penzionerske dane? Da li se i dalje bavite matematikom na neki način – kroz privatne časove, pomoć unucima ili hobije?
Dane provodim mirnije- penzionerski, ali ispunjeno, uz svoju porodicu. Imam svoje hobije i neke svoje radosti kojima su mi ispunjeni dani. A kako ste i naveli, bavljenje matematikom nije prestalo naravno, tu je prisutna kroz povremene časove instruktivne nastave, vježbom sa unucima ili kroz samu primjenu matematike u svakodnevnom životu, o čemu sam i pričala svojim učenicima.
