Prethodnih dana cijeli region je zaplakao uz poemu o stradalima u poplavama u Jablanici. Napisao ju je Nemanja Maletić iz Srbije, a poema je uskoro postala viralna na društvenim mrežama. Odlučili smo za naše čitaoce bolje upoznati ovog hrabrog spasioca i predstaviti ga onako kako on zaslužuje.
Možete li se za čitaoce portala Jablanicalive ukratko predstaviti?
Prvenstveno bih izrazio duboko žaljenje za nastradalima. Svim porodicama, prijateljima, građanima Jablanice i narodu BIH. Ja sam Nemanja Maletić rođen 1977. godine u Valjevu, gdje sam i zaposlen kao vatrogasac spasilac. Oženjen sam i imam troje dece. Moje odrastanje je obilježio fudbal kao čarobna igra, gdje se stiču sva životna iskustva, pravila i stvara mentalna snaga.
Vi ste profesionalni spasilac pri MUP-u Srbije i član specijalističkog tima za spašavanje iz ruševina. Kako je tekao put do postanka profesionalnim spasiocem?
Vatrogasac spasilac ,,Sektora za vanredne situacije,, MUP-a RS sam od 2003. godine, a 2010. godine sam prošao obuku sa francuskim instruktorima i postao dio ,,Tima za spasavanje iz ruševina ,,Mup-a RS.
Bili ste i dio spasilačkog tima iz Srbije koji je boravio u Turkiye tokom katastrofalnih zemljotresa 2022. godine. Da li možete na neki način uporediti misiju u Jablanici sa onom u Turskoj?
Poslije razornog zemljotresa koji je pogodio Tursku, sa trojicom svojih kolega iz Valjeva bio sam pozvan za ,,Tim za spasavanje iz rusševina Srbije,, za akciju spasavanja i pružanju pomoći narodu Turske. Za pomoć u BIH bili smo pozvani sedam kolega iz Valjeva i ja, kao i kolege iz Novog Sada, Beograda, Užica, Kragujevca, ukupno 36 pripadnika Tima i četvorica pripadnika ,,Srbija vode,, sa 2 bagera i 2 kamiona. Bol, patnja, zajedništvo ljudi i srdačnost prema svim spasiocima je nešto sto je obiljležilo obe misije. Dodao bih da je saradnja izmedju spasilačkih službi bila na profesionalno nivou.
Koliko su Vas nosile emocije prilikom misije u Jablanici? Da li Vas je ovaj angažman emotivno iscrpio?
Dok sam na terenu fokusiram se na izvršenje zadatka koji je postavljen, komunikacija na terenu je neophodna radi prikupljanja informacija koje pomažu u rješavanju tog zadatka. U tim razgovorima čujem i pamtim odraze lice, gestove, mimiku, riječi, uzdahe, suze, poglede i tišinu… Ostavim ih sa strane i ne reagujem jer bi me sputavale. Kada se vratim sa terena, prelistam, na neki svoj način pakujem gdje im je mjesto.
Vaša poema o žrtvama poplave u Jablanici mnogima je izmamila suze na oči. Da li ste nekada prije pisali, odakle Vam nagon da svoje emocije izrazite poemom?
Kao što rekoh… Po povratku sa terena prelistavam i pakujem.. I stalno se mislima vraćam se na herojski čin Ernada Begovića. Toliko priča sam čuo o njemu.
I jednostavno,kreću reči i stihovi. Naviru..naviru.. Emocije.. Utrčavam u školu po olovku i rokovnik da zapišem. I posle 15 minuta to je to. Našao mu mjesto. Neka živi u poemi mojoj. Pročitam vođama timova,zatim na nagovore vođe timova Vidović, Maksimovica i Jerščića, direktorci škole i na kraju pred kamerama ekipi TV Jablanica. U mislima sam bio fokusiran da ću imati samo jednu priliku da to pročitam. Nisam imao pravo na grešku, ipak emociju na kraju ljudi su prepoznali kao iskrenu. Inače ja ne pišem, jednom sam morao kod učiteljice da napišem. Bio sam mislim 4.razred.
Poruka za građane Jablanice?
Zahvalio bih se svim spasiocima iz regiona i BIH koji su pokazali profesionalizam. Svim institucijama, organizacijama, građanima na nesebičnoj brizi, pažnji i pomoći. Posebno bih zahvalio direktorci, profesorima i osoblju škole.
Lidana Redžo
