Gotovo dvije decenije nakon što je kao pripadnik međunarodnih snaga proveo dio ratne zime u Jablanici, španski vojnik Antonio Ruiz Torío vratio se 2013. godine u grad na Neretvi.
Ono što je zatekao pokrenulo je lavinu uspomena na stadion Turbine, rukometno igralište, autobusku stanicu, ratna skloništa, izbjeglice kojima su pomagali i, prije svega, djecu Jablanice s kojom su španski vojnici tokom rata stvorili posebno snažnu vezu.
Ruiz Torío svoje iskustvo opisao je na putopisnom blogu „Viajando por el mundo“, u tekstu objavljenom 12. aprila 2014. godine, nakon putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu koje je realizovao u septembru prethodne godine.
Putopis je posvećen njegovom putu iz Sarajeva preko Jablanice i Blagaja prema Makarskoj, ali upravo dio o Jablanici nosi možda i najviše emocija.
Poglavlje je naslovio jednostavno – „Jablanica, srce Balkana“.
Gotovo mjesec dana u Jablanici tokom zime 1993/94.
Nakon odlaska iz Sarajeva, Ruiz Torío piše da se ponovo zaputio planinskim cestama prema jugu Bosne i Hercegovine. Jablanicu je, navodi, želio posjetiti još prilikom prvog prolaska, ali tada za to nije imao dovoljno vremena.
Povratak je za njega imao posebno značenje.
„U ovom mjestu proveo sam gotovo mjesec dana na misiji, usred zime 1993/94, sa svojim saborcima padobrancima iz AGT Madrid“, zapisao je.
Sjećanja koja su ga vezala za Jablanicu bila su daleko od običnih vojničkih uspomena.
Prisjeća se straža na temperaturama koje su se, prema njegovim riječima, spuštale i do 20 stepeni ispod nule, ratne opasnosti i svakodnevne neizvjesnosti.
U istom dahu govori i o nečemu potpuno drugačijem – pomoći civilima.
Navodi da su vojnici uzimali dio vlastitih zaliha hrane kako bi pomogli djeci s kojom su se zbližili, ali i grupi izbjeglica koje su pronašli skrivene u jednoj šljunkari nedaleko od Jablanice.
Prema njegovom svjedočenju, među izbjeglicama je bio veliki broj djece.
„Uzimali smo ‘na posudbu’ hranu od kolega iz baze kako bismo ih hranili danima, sve dok se UN nije pobrinuo za njih“, napisao je uz jednu od fotografija.
Na blogu je objavio i fotografiju te grupe, nastalu tokom zime 1993/94. godine.
Godinama poslije, upravo su mu ljudi s tih fotografija ostali među najsnažnijim uspomenama.
„Naša djeca iz Jablanice“
Posebno emotivan dio zapisa odnosi se na djecu koja su svakodnevno dolazila među španske vojnike.
Ruiz Torío ih u svom putopisu naziva „naša djeca iz Jablanice“.
Prema njegovom sjećanju, između vojnika i mališana s vremenom se razvio neobičan sistem prijateljstava.
„Svako dijete biralo je jednog padobranca za svog kuma“, objašnjava.
Njegov dječak zvao se Sanel.
Uz fotografiju na kojoj je zagrljen s dječakom, autor posebno navodi njegovo ime, što pokazuje koliko je i nakon dvadeset godina jasno pamtio ljude koje je tada upoznao.
Djeca su, prisjeća se, bila gotovo dio svakodnevice vojnika.
Navodi da su im čak pomagala tokom granatiranja jer su, nakon godina provedenih u ratu, znala prepoznati zvuk opasnosti prije stranih vojnika.
„Oni su pazili na nas i upozoravali nas tokom bombardovanja. Njihov sluh bio je mnogo istančaniji od našeg“, zapisao je.
Djeca su vojnicima izrađivala personalizirane narukvice i donosila ih kao poklone.
Španci su im zauzvrat davali ono što su imali.
Hranu, sredstva za ličnu higijenu i druge potrepštine.
Uz fotografije djece i izbjeglica autor ostavlja jednu od najsnažnijih poruka čitavog putopisa:
„Nikada ih nećemo zaboraviti.“
Jablanica koju je zatekao 2013. godine
Kada je ponovo stigao u Jablanicu u septembru 2013. godine, grad je izgledao potpuno drugačije od onoga koji je nosio u sjećanju.
Opisuje Jablanicu kao mali grad smješten između Neretve i okolnih planina.
Tog dana, piše, u gradu je bila velika gužva zbog pijace, pa su ulice bile pune ljudi koji su prolazili između desetina prodajnih štandova.
Prvo se uputio prema Muzeju „Bitka za ranjenike na Neretvi“ i porušenom željezničkom mostu.
Nakon obilaska muzeja, međutim, krenuo je prema mjestu zbog kojeg mu je povratak u Jablanicu bio posebno važan.
Želio je pronaći prostor nekadašnje španske baze.
Stadion Turbine bio je dio baze
Prema njegovom svjedočenju, baza španskih vojnika tokom zime 1993/94. godine prostirala se preko prostora današnjeg stadiona FK Turbina, rukometnog igrališta i dijela autobuske stanice.
„Naša baza zauzimala je cijeli fudbalski teren Turbine Jablanica, rukometno igralište i dio gradske autobuske stanice“, naveo je.
Na blogu je objavio fotografije istih mjesta snimljene tokom rata i fotografije koje je napravio prilikom povratka 2013. godine.
Na ratnim fotografijama vidljivi su vojni položaji i skloništa, dok je dvije decenije kasnije zatekao uređene sportske terene.
Ipak, mnoge stvari bile su mu odmah prepoznatljive.
„Malo se toga promijenilo“, zapisao je.
Fudbalski stadion i dalje je bio na istom mjestu, samo bez ratnih ograda i stražarskih položaja.
Na prostoru gdje su se nekada nalazila skloništa zatekao je sportski objekat, dok je rukometno igralište, prema njegovim riječima, ostalo gotovo isto.
Posebno su ga pogodile prostorije uz rukometni teren.
„Svlačionice u kojima smo spavali i dalje su praktično iste“, napisao je, dodajući da su promjene uglavnom bile kozmetičke.
I autobuska stanica vratila je prvobitnu civilnu funkciju.
Tokom zime 1993/94, prema njegovom svjedočenju, jedan njen dio služio im je kao stražarsko mjesto.
„Drhtao sam gledajući mjesta na kojima smo toliko toga proživjeli“
Povratak na ta mjesta bio je mnogo teži nego što je očekivao.
Ruiz Torío otvoreno opisuje trenutak u kojem su ga, dok je stajao na prostoru nekadašnje baze, savladale emocije.
„Bio sam uzbuđen. Neizbježno sam drhtao dok sam gledao ova mjesta na kojima smo toliko toga proživjeli“, zapisao je.
Dvadeset godina ranije tu su bile vojne barijere, podzemna skloništa, straže i vojnici.
Sada su pred njim bili sportski tereni i svakodnevni život grada.
Dok je tako stajao, njegovu reakciju primijetio je jedan lokalni vozač kamiona.
Čovjeku je bilo neobično što stranac toliko pažljivo i emotivno posmatra prostor stadiona.
Prišao mu je i upitao ga šta se događa.
Ruiz Torío mu je, kako navodi, na vrlo jednostavnom engleskom jeziku pokušao objasniti da je upravo tu proveo dio rata i da se nakon dvadesetak godina prvi put vratio.
Reakciju Jablaničanina zapamtio je gotovo jednako snažno kao i sam stadion.
„Odmah je shvatio. Nasmijao se, pružio mi ruku, zahvalio mi i rekao da mu kažem ako mi bilo šta bude potrebno.“
Ruiz Torío priznaje da u tom trenutku gotovo nije mogao govoriti.
„Imao sam knedlu u grlu.“
Odgovorio mu je samo klimanjem glave.
A onda ga je na automobilu dočekala kazna
Nakon što je obišao prostor nekadašnje baze i prisjetio se brojnih događaja iz ratnog perioda, vratio se prema automobilu.
Tamo ga je čekalo iznenađenje.
Na vjetrobranskom staklu pronašao je kaznu za parkiranje.
Navodi da je automobil ostavio na mjestu označenom gotovo potpuno izblijedjelom žutom linijom.
Nekoliko minuta kasnije stigli su policajci i zatražili dokumentaciju vozila i njegov pasoš.
Kazna je, prema njegovoj računici, trebala iznositi oko 21 euro.
Policajci su primijetili da je Španac i upitali ga šta radi u Jablanici.
Ponovo je ispričao svoju priču.
Objasnio im je da se nakon dvadeset godina vratio na mjesto na kojem je tokom rata služio kao pripadnik AGT Madrid.
Njihova reakcija ga je iznenadila.
Prema njegovom svjedočenju, jedan policajac se nasmiješio i nešto rekao kolegi, nakon čega je i drugi reagovao slično.
Kazna je poništena.
Ali mnogo važnije od toga bila je poruka koju su mu, kako tvrdi, uputili.
Pružili su mu ruku i zamolili ga da svim svojim nekadašnjim saborcima iz AGT Madrid prenese zahvalnost stanovnika Jablanice za ono što su činili tokom rata.
Ruiz Torío tu epizodu završava kratkom rečenicom:
„Nisu nas zaboravili.“
Fotografije koje danas imaju posebnu vrijednost
Jedan od najzanimljivijih dijelova njegovog putopisa upravo su fotografije.
Autor je objavio prizore Jablanice iz zime 1993/94. godine, a zatim gotovo identične lokacije fotografisane 2013.
Na jednoj fotografiji vidi se nekadašnja baza na području fudbalskog stadiona.
Na drugoj rukometno igralište i prostorije koje su, prema njegovim riječima, služile kao spavaonice.
Tu je i autobuska stanica koja je tokom rata predstavljala dio vojnog položaja.
Najemotivnije su ipak fotografije djece.
Na jednoj Ruiz Torío grli Sanela, dječaka kojeg naziva svojim jablaničkim „kumčetom“.
Na drugim fotografijama nalaze se izbjeglice koje su, kako tvrdi, pronašli u šljunkari i kojima su nosili hranu.
„Nikada ih nećemo zaboraviti“, ponavlja uz njihove fotografije.
Na blogu mu se godinama javljali i drugi vojnici
Zanimljivo je da priča nije završila objavljivanjem putopisa.
U komentarima ispod teksta tokom narednih godina počeli su se javljati ljudi koji tvrde da su također služili u Bosni i Hercegovini.
Jedan od njih napisao je da je, čitajući priču i gledajući fotografije, prepoznao pojedinu djecu.
Kazao je da se i nakon toliko vremena pita šta se dogodilo s njima.
Drugi bivši vojnik javio se 2015. godine navodeći da je slučajno pronašao reportažu dok je na internetu tražio informacije kako bi svom sinu objasnio šta se tokom rata događalo na ovim prostorima.
Godine 2020. javio se još jedan čovjek.
Napisao je da je tokom cijelog mandata AGT Málaga boravio upravo na tom fudbalskom igralištu u Jablanici.
„Izmamio si mi osmijeh. Hvala, prijatelju“, poručio je autoru.
Takvi komentari dodatno pokazuju koliko je prostor današnjeg sportskog kompleksa u Jablanici ostao urezan u sjećanja ljudi koji su početkom devedesetih tamo proveli dio svoje vojne službe.
Od ratne baze do mjesta na kojem ponovo igraju djeca
Upravo je kontrast između fotografija iz 1993/94. i onih nastalih 2013. godine možda i najsnažniji dio cijele priče.
Mjesto na kojem su nekada bila skloništa danas je sportski prostor.
Stadion na kojem su tokom rata bili vojnici ponovo služi fudbalerima.
Rukometno igralište na kojem su spavali pripadnici međunarodnih snaga ponovo pripada sportistima.
Autobuska stanica više nije stražarsko mjesto.
A grad koji je Ruiz Torío pamtio iz ratne zime zatekao je pun ljudi i svakodnevnog života.
Upravo zbog toga njegov zapis nije samo ratno svjedočenje.
To je priča o čovjeku koji se poslije dvije decenije vratio na mjesto koje je pamtio u potpuno drugačijem izdanju.
„Jablanica je zauvijek u našem srcu“
Kada je napustio Jablanicu, Ruiz Torío nastavio je put prema Mostaru, Blagaju i hrvatskoj obali.
Ali u putopisu jasno daje do znanja da mu je odlazak iz Jablanice teško pao.
„Napustio sam Jablanicu zaista emotivan“, zapisao je.
Razmišljajući o onome što je doživio tokom rata i onome što je zatekao dvadeset godina kasnije, zaključio je da ljudi, kada im se pruži prilika, prije svega žele živjeti u miru.
U jednom od kasnijih odgovora na komentare čitalaca još jednom je spomenuo mjesta u kojima je služio:
„Jablanica, Mostar, Buna… mjesta koja će zauvijek ostati u našem srcu i u srcima ljudi kojima smo pomagali.“
Danas, više od tri decenije nakon zime 1993/94. i više od deset godina nakon njegovog povratka, ovaj gotovo zaboravljeni zapis predstavlja zanimljiv dio novije historije Jablanice.
Ne govori o velikim političkim događajima ni vojnim operacijama.
Govori o stadionu, svlačionicama, autobuskoj stanici, izblijedjeloj žutoj liniji za parkiranje, jednom lokalnom kamiondžiji, dvojici policajaca i djeci koja su španskim vojnicima poklanjala narukvice.
A upravo je djeci Ruiz Torío ostavio najjednostavniju i možda najsnažniju poruku cijelog svog zapisa:
„Djecu Jablanice nikada nećemo zaboraviti.“
Izvor: putopisni blog „Viajando por el mundo“ autora Antonija Ruiza Toría, zapis objavljen 12. aprila 2014. godine. Navodi iz teksta preneseni su i prevedeni sa španskog jezika.
