Povodom Svjetskog dana pasa, koji se obilježava 26. augusta, razgovarali smo s Elvirom Čišićem, dugogodišnjim članom Gorske službe spašavanja, instruktorom spasilačkih pasa i vlasnikom Centra za obuku pasa „Arka“, čovjekom koji je veliki dio života posvetio radu sa psima.
Dok većina ljudi psa prvenstveno doživljava kao kućnog ljubimca i vjernog prijatelja, postoje psi čije sposobnosti u najtežim trenucima mogu biti od presudnog značaja za ljudski život. Potražni psi važan su dio akcija traganja i spašavanja, a iza svakog kvalitetnog spasilačkog psa stoje mjeseci i godine rada, kao i snažna veza s njegovim vodičem.
Elvir se psima bavi praktično cijeli život, a njegov ozbiljniji ulazak u spasilačku kinologiju došao je kroz angažman u Gorskoj službi spašavanja.
Njegova supruga Adela Čišić objašnjava da je sve krenulo prilično spontano. „On se oduvijek bavi psima, čitav život ih ima, a ovo je došlo spontano jer je kao član GSS-a odlučio da zaduži službenog psa, koji je postao ne dio porodice, nego doslovno dio njega.“
Iz tog iskustva kasnije je nastao i Centar za obuku pasa „Arka“, nazvan po Elvirovom prvom psu kojeg je lično dresirao.
„Osnovali smo udruženje Centar za obuku pasa Arka, nazvan po njegovom prvom psu kojeg je lično on dresirao. Kroz Centar su obuke prošli i službeni i vlasnički psi“, govori Adela.
Koliko su psi važni u akcijama spašavanja?
I pored dronova, termalnih kamera i druge savremene opreme, potražni psi i dalje imaju ogromnu vrijednost u akcijama traganja za nestalim osobama. Posebno su korisni u šumama, planinama, ruševinama, lavinama, poplavama i drugim teško pristupačnim područjima. Elvir objašnjava zbog čega.
„Potražni psi su među najvažnijim alatima u akcijama traganja i spašavanja. I pored dronova, termalnih kamera i druge moderne opreme, psi i dalje često prvi pronađu osobu jer mogu osjetiti ljudski miris tamo gdje tehnologija zakaže.“
Njihove sposobnosti posebno dolaze do izražaja na terenu na kojem se ljudi kreću sporo.
„Njihove sposobnosti dolaze do izražaja u potragama u šumama i planinama, ruševinama, poplavama, lavinama i urbanim sredinama.“
Jedna od najvećih prednosti psa je izuzetno razvijeno čulo mirisa.
„Pas ima na desetine puta razvijeniji centar za obradu mirisa od čovjeka i stotine miliona receptora za mirise. Može razlikovati miris određene osobe od ostalih ljudi i pratiti trag više sati, čak i dana u idealnim uslovima.“
Osim toga, psi mogu pretraživati terene koji ljudskim ekipama predstavljaju veliki fizički izazov.
„Može raditi u uslovima gdje ljudi sporo napreduju – gusta šuma, ruševine, snijeg, blato i kamenjar.“
Elvir navodi i da se u praksi efikasnost jednog obučenog psa često poredi s radom velikog broja ljudi na terenu.
„U praksi jedan pas mijenja otprilike 20 ljudi na terenu.“
Put od običnog psa do spasilačkog psa
Do pouzdanog potražnog psa ne dolazi se brzo. Proces počinje već u prvim mjesecima života psa.
„Prvo ide osnovna socijalizacija, otprilike od drugog do šestog mjeseca starosti. Nakon toga slijedi razvoj nagona za traženje, uglavnom od četvrtog do dvanaestog mjeseca, a onda specijalizacija.“
Specijalizacija zavisi od toga za koju će vrstu potrage pas biti obučen.
„Zavisno od namjene, pas se može obučavati za traganje u šumi, odnosno air scent, praćenje traga određene osobe, ruševine i druge vrste potrage. Nakon toga slijede operativna obuka i ispiti.“
Čitav proces traje dugo.
„Osnove traju šest do dvanaest mjeseci. Za dobrog potražnog psa potrebno je oko 18 do 24 mjeseca rada, dok potpuno operativan tim pas–vodič najčešće zahtijeva dvije do tri godine redovnog treninga.“
Međutim, Elvir naglašava da obuka psa predstavlja samo jednu polovinu posla.
„Nije dovoljno da je samo pas obučen. Vodič mora naučiti čitati ponašanje psa, navigaciju, odnosno rad s GPS-om, kartom i kompasom, taktiku pretrage i pružanje prve pomoći.“
Zbog toga se u spasilačkoj kinologiji zapravo ne obučava pojedinac.
„Zapravo se obučava tim čovjek–pas, a ne samo pas.“
Povjerenje između psa i vodiča je presudno
Veza između vodiča i psa jedna je od ključnih stvari za uspješnu potragu.
„Veza između psa i vodiča je presudna. Često se kaže da vrhunski pas sa slabom vezom prema vodiču postiže lošije rezultate nego prosječan pas sa odličnim vodičem.“
Povjerenje mora postojati s obje strane.
„Pas mora vjerovati vodiču, ali i vodič mora vjerovati psu.“
Kod uigranih timova komunikacija vremenom postaje gotovo nevidljiva ljudima koji ih posmatraju.
„Komunikacija postaje gotovo neprimjetna.“
Takav odnos ne gradi se samo na službenim treninzima.
„Kod ozbiljnih potražnih timova obuka nije samo učenje psa da traži. Jednako mnogo vremena troši se na izgradnju odnosa kroz zajedničke treninge, igru, putovanja, rad u različitim uslovima i svakodnevni život.“
Zbog toga Elvir odnos prema spasilačkom psu opisuje jednostavno.
„Mnogi vodiči kažu da je njihov pas više partner nego alat.“
Elvir je iskustvo sticao i izvan Bosne i Hercegovine.
Javno je zabilježeno da je kao član GSS Stanice Mostar sa svojim potražnim psom Rexom učestvovao na lavinskoj obuci na Vršiću u Sloveniji, gdje su trenirali pronalazak ljudi zatrpanih u snijegu. Njegova supruga Adela potvrđuje da je upravo Slovenija bila važno mjesto njihove stručne obuke.
„Obuke su imali u Sloveniji gdje su stekli licence.“
Javni izvori Elvira su kasnije predstavljali i kao instruktora spasilačkih pasa, a držao je i predavanja o odabiru šteneta za spasilačku službu, socijalizaciji i njegovom odgoju.
Među iskustvima koja su na Elvira ostavila najveći trag posebno mjesto zauzima potraga na području Brčkog 2015. godine. Elvir se tog događaja prisjeća vrlo emotivno.
„Godine 2015. na području Brčkog učestvovao sam u potrazi za dvoje nestale djece, starosti 15 i 7 godina. Moj pas i ja pronašli smo trag koji nas je doveo do dječaka šestog dana potrage, nakon čega je potraga usmjerena prema djevojčici, koja je pronađena sedmog dana. Oboje su bili živi i zdravi. Taj događaj i osjećaj da smo pomogli da se djeca vrate svojim porodicama ostali su mi urezani u sjećanje za cijeli život.“
Takve situacije možda najbolje pokazuju zbog čega ljudi ulažu godine rada u obuku spasilačkog psa. Iza svakog treninga nalazi se mogućnost da jednog dana taj pas pomogne pronaći nečije dijete, roditelja, prijatelja ili drugu nestalu osobu.
Rex je uginuo, ali Elvir nije prestao raditi sa psima
Elvirov službeni pas kasnije je uginuo, ali time nije završena njegova priča sa spasilačkom kinologijom.
„Pas je nažalost uginuo, ali je muž nastavio da radi sa drugim službenim i privatnim psima, jer je to jednostavno njegov život“, priča Adela.
Upravo iz godina iskustva, obuke i ljubavi prema psima razvila se ideja o Centru Arka. Centar je zamišljen mnogo ambicioznije od klasičnog mjesta za osnovnu dresuru pasa.
„Centar je ambiciozan projekat, koji nikako da zaživi u punom jeku, jer se uglavnom finansiramo od naših plata, a za ono što smo zamislili trebaju nam značajna sredstva.“
Porodica Čišić zato razmišlja i o mogućnosti apliciranja na međunarodne projekte.
„Razmišljamo da se prijavimo za neke projekte kod stranaca, jer kod nas još nema svijesti o značaju pasa.“
U radu Centra Elvir i Adela imaju jasno podijeljene uloge.
„Što se tiče dresura, to je njegov fah. Ja sam tu samo za socijalizaciju i osnovnu poslušnost, a Elvir je za potrage i ozbiljnije stvari.“
Poseban problem, prema njihovom iskustvu, jeste način na koji se kod nas organiziraju pojedine potrage za nestalim osobama. Adela smatra da se specijalizirani psi često uključuju prekasno.
„Dovoljno vam je to kad se desi nestanak neke osobe. Svugdje u svijetu se osigura teren i izlaze prvo psi, a kod nas tu osobu masovno traže prvo službe spašavanja i dobrovoljci, pa tek nakon par dana bezuspješne potrage se uključuju psi, što je kardinalna greška.“
Problem nastaje zbog velikog broja novih mirisa koji ostaju na terenu.
„Pas markira sve mirise u tom području, a mirisi ljudi koji su tražili nestalog su ‘svježiji’ od mirisa nestale osobe i onda se stiče dojam da naši psi nisu dovoljno ‘sposobni’.“
Upravo zato dobra organizacija terena i pravovremeno uključivanje specijaliziranog tima mogu imati veliki značaj za uspjeh potrage.
Iako iza Elvira stoje godine iskustva, rad u GSS-u, obuke, spasilački psi i Centar kroz koji su prošli službeni i vlasnički psi, Adela ističe da priča o Arki još nije razvijena onoliko koliko su zamislili.
Glavni problem ostaje finansiranje.
„Za ono što smo zamislili trebaju nam značajna sredstva.“
Uprkos tome, rad sa psima nije prestao.
Elvir nastavlja svoje znanje prenositi na druge pse i njihove vlasnike, dok Centar Arka ostaje projekat za koji porodica Čišić vjeruje da ima prostor da u budućnosti postane mnogo ozbiljnija priča.
„Psi su naši prijatelji, partneri i često heroji“
Povodom Svjetskog dana pasa Elvir šalje poruku koja možda najbolje sažima čitavu njegovu priču.
„Psi su mnogo više od kućnih ljubimaca. Oni su naši prijatelji, partneri i često heroji koji pomažu u spašavanju i poboljšavanju ljudskih života. Zato im dugujemo ljubav, poštovanje i odgovornu brigu.“
Za Elvira Čišića te riječi nisu samo prigodna poruka.
Iza njih su godine provedene sa psima, obuke, spasilačke akcije, iskustvo rada u GSS-u, prvi pas Arka, službeni partner Rex i Centar koji danas nosi ime psa od kojeg je mnogo toga počelo.
A možda upravo ta priča najbolje pokazuje ono što Elvir pokušava prenijeti i drugima – da dobro obučen pas nije samo životinja koja slijedi čovjeka.
U najtežim trenucima on može biti partner koji pronalazi trag tamo gdje ga niko drugi više ne vidi.
