Iza svakog zanata koji opstaje decenijama stoje iskustvo, strpljenje i hiljade sati rada. Za Suadu Gusić iz Jablanice krojački zanat u početku nije bio životni poziv koji je dugo planirala, ali je s godinama postao posao u kojem je pronašla sebe i kojem je posvetila gotovo cijeli radni vijek.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Od školovanja u Mostaru i prvog zaposlenja u Modnoj konfekciji „Zlatka Vuković“, preko rada u nekadašnjoj jablaničkoj „Amini“ i ratnih godina, pa sve do odluke da s kolegicom Mirsadom Omeragić pokrene vlastiti krojački salon „Končić“, iza nje je dug put ispunjen različitim iskustvima.
U penziju je otišla 2025. godine, ali makaze, konac i šivaću mašinu nije ostavila. I danas redovno dolazi u salon, prihvata poslove koje može raditi i, kako kaže, uživa u izazovu koji joj krojački zanat pruža.
Suada je po zanimanju krojač muške odjeće. Ipak, ono što je tokom godina naučila daleko je nadmašilo ono za šta se prvobitno školovala. Zanimljivo je da krojački zanat u mladosti nije izabrala zbog neke velike ljubavi prema šivanju.
“Završila sam srednju školu u Mostaru. Inače sam po zanimanju krojač muške odjeće, ali sam kroz moj radni vijek ispekla zanat tako da znam sve raditi. Ono što sam u ‘Zlatki Vuković’ naučila i sada primjenjujem, samo što je sada moda drugačija, stil se dosta promijenio. Nisam imala neki poseban afinitet prema šivanju tada, upisala sam taj zanat jer nisam imala nekog drugog izbora. Ali vremenom je sve sjelo na svoje mjesto.“
Nakon završetka škole nije dugo čekala na prvo zaposlenje. Upravo će godine provedene u Modnoj konfekciji „Zlatka Vuković“ biti važne za sticanje znanja koje koristi i danas.
„Odmah po završetku srednje škole zapošljavam se u ‘Zlatki Vuković’ i tu ostajem godinama. Zatim prelazim da radim u ‘Amini’. U ratu sam radila za vojsku, najviše smo im krpili uniforme.“
Kako se situacija u „Amini“ pogoršavala i posla je bilo sve manje, Suada se našla pred odlukom šta dalje. Ostati kod kuće bez prihoda za nju nije bila opcija. Rješenje je pronašla zajedno s kolegicom Mirsadom Omeragić.
„Vremenom se stanje u ‘Amini’ pogoršalo, nije bilo posla i svi smo napuštali ‘Aminu’. Vrlo malo sam bila kući, jer nisam imala nikakvih prihoda i željela sam da radim. Obratila sam se mojoj kolegici Mirsadi Omeragić sa idejom da otvorimo nešto naše i da krenemo raditi, a ona je tu ideju rado prihvatila. Tako nastaje naš salon ‘Končić’.“
Poslovno partnerstvo dvije krojačice s vremenom je preraslo u mnogo više od zajedničkog posla. Godine provedene za istim mašinama Suada posebno pamti po međusobnom razumijevanju.
„Ja sam penziju stekla 2025. godine, a Mirsada je starija, odavno je u penziji. Ipak, ona i dalje zna navratiti u salon i pomoći mi. Mi smo toliko radile skupa i mogu reći da se malo ko tako slagao kao nas dvije. Nikada se nismo posvađale.“
Tokom dugogodišnjeg rada kroz Suadine ruke prolazili su najrazličitiji komadi odjeće. Nekada su to bili znatno zahtjevniji poslovi, dok danas, zbog godina, svjesno bira jednostavnije zadatke.
„U toku svog radnog vijeka radila sam svašta. Od vjenčanica, kaputa, maturskih haljina… Ali sada zbog godina radim jednostavnije stvari, popravke na odjeći, skraćivanja i slično. Najzahtjevnije što sada prihvatim da radim su pantalone ili neka suknjica.“
Iako je vrijeme masovne proizvodnje i velikog izbora gotove odjeće promijenilo krojački posao, određeni broj mušterija i dalje želi odjeću izrađenu upravo za njih. Suada kaže da su posebno vjerni oni koji cijene klasičan stil i kvalitet.
„Ljudi koji vole klasiku u odijevanju su naše stalne mušterije. Jedna gospođa je bila kojoj smo šili odijela. Nije željela kupovati u buticima i nije joj bilo skupo da joj mi šijemo, jer kad vi volite klasiku i kvalitetno, onda vam nije bitna cijena. Dakle, što bi se kod nas reklo, baš je htjela da bude ‘gospođa’, i ta odijela koja se sašiju zaista traju godinama.“
Posebno lijep dio priče o „Končiću“ jesu posjete osnovaca. Učiteljice dovode učenike trećih razreda kako bi iz prve ruke saznali kako izgleda posao krojačice i šta je sve potrebno da bi od komada materijala nastao odjevni predmet.
„Učiteljice iz osnovne škole dovode djecu koja su treći razred i ja im objašnjavam i pričam o ovom zanatu. Zaista nam bude divno i tako se lijepo ismijemo. Zatim oni mene pitaju pitanja i mogu vam reći da postave zaista smislena pitanja, ja se iznenadim i zamislim. Na kraju djeci preporučim ovaj zanat jer je zaista ovo divno i kreativno zanimanje. Kažem im da sami sebi mogu dosta toga napraviti, posebno danas kada su na internetu dostupni razni videi.“
Iako se način učenja promijenio i današnjim generacijama su dostupni brojni sadržaji koje ona na početku karijere nije mogla ni zamisliti, Suada smatra da se dvije stvari u krojačkom zanatu ne mogu preskočiti – preciznost i strpljenje.
„Mladim krojačima savjetujem da obrate pažnju na preciznost i poručila bih im da je strpljenje jako bitno. Niko ništa nije preko noći naučio, i ja i dan-danas saznajem i učim.“
Možda najbolji pokazatelj koliko je krojački zanat postao dio njenog života jeste činjenica da ni nakon odlaska u penziju nije prestala redovno dolaziti na posao. Niko je na to ne tjera i nema radnog vremena koje joj je neko drugi odredio, ali navika i odnos prema poslu ostali su isti.
„Na posao i dalje dolazim redovno, kao da sam zaposlena kod nekog drugog pa moram. Jednostavno volim tu radnu etiku. Volim izazove kada je riječ o šivanju. Da se udubim u nešto, da razmislim kako ću riješiti problem, jednostavno da vježbam mozak.“
Ta radoznalost, kaže, nije došla s godinama. Pratila ju je još dok je bila mnogo mlađa i upravo joj je pomogla da od krojačice muške odjeće postane majstorica koja se tokom radnog vijeka susretala s gotovo svim vrstama krojačkih poslova.
“Dok sam bila mlađa uzimala bih neke stvari da radim, samo da vidim mogu li ja to napraviti.“
Danas, nakon decenija provedenih uz krojeve, materijale, konac i šivaću mašinu, Suada Gusić više ne prihvata najzahtjevnije poslove kao nekada. Ipak, „Končić“ i dalje ostaje mjesto na koje rado dolazi, a zanat koji je nekada upisala jer, kako sama kaže, nije imala mnogo drugih izbora, na kraju je obilježio njen radni vijek.
Njena priča ujedno pokazuje koliko se iza naizgled običnog komada odjeće krije znanja, preciznosti i strpljenja – vrijednosti koje se ne mogu steći preko noći i koje Suada danas nastoji prenijeti i generacijama koje tek upoznaju krojački zanat.
