Dok je Jablanica krajem 19. stoljeća još bila malo mjesto koje se razvijalo uz tadašnju željeznicu, u neposrednoj blizini njene stanice stajao je hotel koji je oduševljavao putnike. Jedan tadašnji autor opisao ga je kao ukras mjesta, kakav se rijetko mogao pronaći i u mnogo većim varošima.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Imao je 19 lijepo opremljenih soba, restoran i prostorije za druženje, a prema opisu iz „Sarajevskog lista“ iz 1897. godine, gostima su bili dostupni klavir, knjige, slike i novine koje su redovno pristizale. Oko hotela prostirao se veliki uređeni perivoj sa cvijećem, klupama i stazama posutim sitnim šljunkom.
U njegovoj knjizi gostiju nisu ostajala samo imena putnika. Putopisac Heinrich Renner u svom putopisu kroz Bosnu i Hercegovinu, objavljenom u izdanju iz 1897. godine, zabilježio je da su se u Jablanici rađale romanse i proslavljale zaruke, dok su pojedini gosti iz Mostara i Sarajeva ovdje ostajali cijele mjesece. Njegov putopis i sačuvani novinski opisi otkrivaju neobično bogat društveni i turistički život tadašnje Jablanice.
Hotel koji je Jablanicu stavio na turističku kartu
Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine sagradila je hotel 1888. godine, navodi se u historijskom prilogu o izletu na Plasu, koji je priredio Bećir Behrem, a objavio portal Planinarenje.ba. Da je hotel podigla Zemaljska vlada, potvrđuje i Renner, povezujući tu odluku s povoljnim položajem Jablanice i njenim klimatskim uslovima.
Hotel je imao 19 soba, a oko njega je uređen veliki perivoj. Nalazio se neposredno uz tadašnju željezničku stanicu, što je gostima koji su pristizali vozom omogućavalo jednostavan dolazak do smještaja. Renner posebno ističe njegov položaj usred parka i pogled koji se odatle pružao na okolinu.
U tadašnjim zapisima nazivan je „zemaljsko-erarnim hotelom“, odnosno hotelom zemaljskog fiskusa. Taj naziv upućuje na njegov državni karakter, dok podatak da je Zemaljska vlada određivala cijene dodatno pokazuje ulogu uprave u njegovom poslovanju.
Njegova gradnja može se posmatrati u okviru razvoja turističke ponude tokom austrougarske uprave, kada su željeznica, smještaj i uređeni putevi približavali bosanskohercegovačke krajeve putnicima. Jablanica je svojim položajem između Prenja i Čvrsnice nudila mogućnosti za planinarenje, lov i ljetni odmor.
O predstavljanju hotela široj publici svjedoči i oglas iz časopisa „Wiener Bilder“ od 15. maja 1901. godine, koji je prenio portal NovaSloboda.ba. U njemu su reklamirani Hotel Jablanica i mostarski Hotel Narenta, odnosno Neretva, što je još jedan trag tadašnje turističke promocije Hercegovine.
Klavir, novine, slike i skupocjeni namještaj
Jedan od najživopisnijih opisa unutrašnjosti hotela ostavio je nepoznati autor u „Sarajevskom listu“. Prema prijepisu koji je objavio portal Planinarenje.ba, tekst je izlazio 12. i 15. septembra 1897. godine.
Autor Hotel Jablanica naziva ukrasom mjesta, kakav se rijetko mogao pronaći i u mnogo većim varošima. Posebno ističe red i čistoću, dvoranu za ručavanje, lijepo uređene sobe i namještaj koji opisuje kao skupocjen.
Gost je u hotelu mogao dobiti doručak, ručak, večeru i mlijeko po, kako autor navodi, vrlo umjerenim cijenama. U hotel su svakodnevno pristizali različiti listovi, a gostima su na raspolaganju bile knjige, slike i klavir. Spominje se i „knjiga spomenica“, namijenjena imenima i utiscima posjetilaca.
Sve to pokazuje da Hotel Jablanica nije služio samo za prenoćište. Njegova oprema i zajedničke prostorije omogućavale su gostima da čitaju, sviraju, razgovaraju i provode vrijeme u hotelu i njegovom vrtu, dok Rennerovi zapisi potvrđuju da su neki posjetioci ostajali i mjesecima.
Iako ga ne možemo ocjenjivati današnjim hotelskim zvjezdicama, savremenici su ga predstavljali kao moderan, udoban i reprezentativan objekt. Upravo takvi opisi najbolje govore o utisku koji je ostavljao na putnike krajem 19. stoljeća.
Knjiga gostiju u kojoj su ostajale ljubavne priče
U hotelu se čuvala „knjiga spomenica“ u koju su gosti upisivali svoja imena i utiske o boravku u Jablanici. Njeno postojanje spominju i opis iz „Sarajevskog lista“ i Rennerov putopis.
Heinrich Renner u knjizi Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer, čije je izdanje iz 1897. godine sačuvano u digitaliziranom obliku, otkriva da ta knjiga nije sadržavala samo uobičajene putničke bilješke.
Prema njegovom opisu, gosti iz Mostara i Sarajeva često su u Jablanici boravili cijele mjesece. Pisao je i o romansama i proslavljenim zarukama, o kojima su, kako navodi, svjedočili duhoviti i osjećajni zapisi u knjizi gostiju.
Na 289. stranici putopisa Renner spominje i dr. Englera, direktora Botaničkog vrta u Berlinu, među posjetiocima koji su se zbog botaničkih istraživanja penjali na Prenj i Čvrsnicu. Navodi da je Engler u knjigu gostiju upisao oduševljenu pjesničku pohvalu Jablanici. O tom zapisu svjedoči Renner; sama hotelska knjiga nije bila dostupna za provjeru.
Pouzdan podatak o tome gdje se knjiga danas nalazi niti je li sačuvana nije pronađen tokom pripreme članka. To ne znači da je nužno izgubljena: moguće je da postoji u arhivu, muzejskoj zbirci ili privatnoj ostavštini.
Ako je sačuvana, mogla bi otkriti imena i lične zapise planinara, naučnika, lovaca i drugih putnika koji su boravili u Jablanici. Njena vrijednost bila bi upravo u pojedinačnim pričama, koje se iz općih opisa hotela i mjesta mogu samo naslutiti.
Perivoj s katalpama, paulovnijama i platanima
Poseban dio hotelskog doživljaja bio je njegov veliki perivoj.
Autor teksta iz „Sarajevskog lista“ iz 1897. godine, sačuvanog u prijepisu na portalu Planinarenje.ba, opisuje staze posute sitnim šljunkom, klupe za odmor, mirisno cvijeće i pažljivo oblikovano zelenilo. Među drvećem i drugim biljkama navodi javore, jele, šimšir, katalpe, paulovnije i platane.
U njegovom opisu gost je mogao sjesti na klupu s knjigom, slušati slavuja i druge ptice te uživati u svježem zraku, cvijeću i drveću. Perivoj je tako predstavljao važan dio ponude hotela i prostora za odmor.
Večer provedena u hotelskom vrtu opisana je i u izvještaju o izletu sarajevskog turističkog kluba na Plasu, koji je na portalu Planinarenje.ba datiran u 1899. godinu. Ruže i drugo cvijeće snažno su mirisali, čuo se slavuj, a okolne planine bile su obasjane mjesečinom.
Nakon noćenja u Jablanici, učesnici su u šest sati ujutro krenuli prema Plasi. Vodili su ih jablanički nadcestar Pavesović i domaći vodič Ahmed Šišić. U izvještaju je zabilježena i slikovita vodičeva opaska: prvi dio puta zvao se „Mami put“, a drugi, strmiji i naporniji, „Vadi duša“.
Francuzi, Danci, aristokrate, botaničari i lovci
Hotel je primao goste iz različitih dijelova Evrope. U svom opisu hotela i njegovih posjetilaca, Renner posebno spominje Dance i Francuze, među kojima je, prema njegovim riječima, bilo posjetilaca s istaknutim aristokratskim imenima.
U njegovim zapisima susreću se planinari koji su se penjali na vrhove Prenja i Čvrsnice i prirodoslovci zainteresovani za biljni svijet. Okolinu opisuje i kao privlačnu lovcima, navodeći divokoze te medvjede i bradate supove u širem prenjskom, moharničkom i drežničkom području.
Renner je hotelsku uslugu i opskrbu opisao kao uzorne, dok su cijene, koje je određivala Zemaljska vlada, prema njegovoj ocjeni bile umjerene. Oko stanice i hotela postepeno je nastajala naseobina kuća u kojima su živjeli različiti službenici, među njima željeznički inženjer i šumarski inspektor.
Iz takvog opisa može se zaključiti da je hotel imao značaj i izvan samog turizma. Zajedno sa željeznicom bio je dio razvoja novog naseljskog središta i sve snažnijeg povezivanja Jablanice sa Sarajevom, Mostarom i putničkim pravcima kojima su stizali gosti iz drugih evropskih zemalja.
Od skromnog hana do planinskog odmarališta
Renner je imao priliku vidjeti Jablanicu tokom nekoliko različitih faza njenog razvoja, a poređenje tih dolazaka ostavio je u svom putopisu.
Prisjećao se da je tokom jednog ranijeg boravka odsjeo u hanu, čije je uslove opisao veoma nepovoljno, posebno zbog nametnika. Za 1885. godinu navodi veliki vojni logor i gostionicu koju je vodila jedna Koruškinja. Ona je, prema njegovom opisu, više nalikovala velikoj kantini, ali je već nudila dobru hranu.
Godine 1888, u vrijeme izgradnje željeznice, zatekao je svojevrsnu koloniju doseljenika i radnika. Spominje vojne i radničke barake, kantine, gostionicu, kafane, trgovce i jednog češkog obućara koji se već nastanio u mjestu.
Za 1894. godinu piše da je razvoj dobio trajniji karakter. Jablanicu opisuje kao prvorazredno klimatsko odmaralište koje ga po mnogo čemu podsjeća na švicarska i tirolska ljetovališta u Alpama. Takvo poređenje predstavlja njegov putopisni doživljaj, a ne službenu kategoriju mjesta.
U tom kontekstu hotel se može razumjeti kao dio mnogo šire promjene. Željeznica, uređene ceste, planinarski putevi i smještaj stvarali su uslove da putnici u Jablanici ne ostanu samo nakratko, nego da je odaberu za višednevni ili duži boravak.
Sačuvan prikaz hotela u knjizi iz 1897. godine
Posebnu vrijednost za ovu priču predstavlja prikaz Zemaljskog hotela u Jablanici objavljen na 289. stranici Rennerovog putopisa iz 1897. godine. Ispod njega stoji natpis „Landes-Hôtel in Jablanica“.
Na digitaliziranoj stranici jasno se vide hotelska zgrada, njena fasada i krov, uređeni prostor sa stazama i mladim drvećem te planinsko zaleđe. Prikaz omogućava da se pisani opisi hotela povežu s njegovim tadašnjim izgledom.
Portal Planinarenje.ba uz reprodukciju navodi 1895. godinu i potpis „Foto: H. Renner“. Međutim, na samoj stranici knjige nisu navedeni ti podaci, zbog čega godina snimanja i Rennerovo lično fotografsko autorstvo ostaju bez nezavisne potvrde.
Najprecizniji potpis uz sliku zato glasi: „Zemaljski hotel u Jablanici — prikaz objavljen u putopisu Heinricha Rennera, izdanje iz 1897. godine, str. 289.“
Riječ je o vrijednom vizuelnom svjedočanstvu izgleda hotela krajem 19. stoljeća. Bez šireg pregleda arhivskih i privatnih zbirki nije moguće tvrditi da je to njegova najstarija ili najvažnija sačuvana slika.
Priča koju Jablanica tek treba potpuno otkriti
Priča o zemaljskom hotelu pokazuje da hotelski smještaj i organizovane turističke posjete u Jablanici imaju korijene još u 19. stoljeću. Historijski prilog koji je priredio Bećir Behrem gradnju hotela smješta u 1888. godinu, dok Rennerov putopis i opis iz „Sarajevskog lista“ neposredno svjedoče o njegovoj ponudi tokom naredne decenije.
Krajem tog stoljeća ovdje su već postojali udoban hotel, uređeni perivoj, vodiči, turistički putevi i željeznička veza sa Sarajevom i Mostarom. Stizali su Francuzi, Danci, aristokrate, lovci i naučnici, a pojedini gosti, prema Rennerovom svjedočenju, ostajali su mjesecima.
Negdje između klavira, mirisa ruža i stranica knjige gostiju ostale su i priče o poznanstvima, ljubavima i zarukama. Za dio tih priča danas znamo zahvaljujući kratkom zapisu u starom putopisu, dok njihovi učesnici i pojedinosti ostaju izvan našeg vidokruga.
Jedno od najzanimljivijih otvorenih pitanja zato glasi: gdje je završila knjiga gostiju Hotela Jablanica?
Ako je sačuvana, mogla bi otvoriti novo poglavlje istraživanja historije turizma i svakodnevnog života Jablanice. Njene stranice možda bi pokazale ko je ovdje tražio odmor, ko je odlazio prema planinama, a ko se iz Jablanice vraćao s uspomenom na susret koji mu je promijenio život.
