Jablanička književnica i profesorica bosanskog jezika i književnosti Munira Kovač-Delić uskoro objavljuje svoj treći roman, a detalje o novom djelu prvi put je otkrila upravo u razgovoru za JablanicaLive.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Roman nosi naziv „Odakle si?“, trenutno je u štampi, a za čitaoce iz Jablanice posebno je zanimljiva činjenica da je radnja smještena upravo u Jablanicu, tokom ratnih i prvih poslijeratnih godina.
Iako se dotiče jednog od najtežih perioda novije historije grada, autorica naglašava da „Odakle si?“ nije ratni roman. Opisuje ga kao intimnu i antiratnu priču o identitetu, traumama, porodici i onome što ostaje u čovjeku dugo nakon što rat formalno završi.
„Treći roman nosi naziv ‘Odakle si?’ i, evo, prvi put pričam o njemu. Sretna sam što je to baš za vaš portal“, otkriva Kovač-Delić za JablanicaLive.
Kaže da je poziv za ovaj intervju doživjela kao svojevrsni put kojim bi priča o novom romanu trebala krenuti u javnost.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
„Možemo obići cijeli svijet, ali uvijek se vraćamo tamo odakle smo krenuli, kao da se ona pupčana vrpca nikad nije ni prekinula. Radnja je smještena u moj grad Jablanicu, u jedan ne tako lijep period rata i prvih poslijeratnih godina.“
„Ono što nije ispričano kao da se nije ni dogodilo“
Upravo tu počinje vjerovatno najličnija književna priča koju je Kovač-Delić do sada napisala.
„Odakle si?“ donosi stvarne događaje i likove pretočene u književno djelo, a u roman je ugrađen i veliki broj autobiografskih elemenata.
Autorica ga zbog toga ne posmatra samo kao još jednu knjigu.
„Ne bih rekla da je roman ratni; u svakom retku on je antiratna, intimna priča o svemu onome što smo preživjeli, a o čemu se malo govori ili se ne govori nikako. A ono što nije ispričano kao da se nije ni dogodilo.“
U središtu priče nalazi se pitanje identiteta i stalnog traganja za sobom. Kroz sudbinu jedne porodice autorica govori o mnogo široj slici – kolektivnom iskustvu rata, njegovim posljedicama i unutrašnjim borbama koje ne prestaju potpisivanjem mira.
„Ovo je roman o identitetu, onom stalnom traganju za sobom, intimna priča o stradanjima ispričana iz perspektive zrele žene. Godinama sam bježala od ove priče koja me proganjala, kao da sam tako štitila sebe i nesvjesno gurala u zaborav ono što bismo željeli, ali ne možemo zaboraviti.“
Posebno snažno govori o traumama koje se, prema njenom viđenju, ne završavaju samo s generacijom koja je rat neposredno proživjela.
„Roman je priča o traumama koje svi nosimo u sebi, pa čak i oni koji nisu bili ni rođeni jer je trauma na Balkanu naslijeđe koje nosimo i dio našeg krvotoka. Na primjeru jedne porodice kao mikroplanu roman govori o kolektivnom stradanju cijelog naroda, o ratovima poslije rata koje vodimo sami sa sobom, svjesni da oni kakvi smo nekad bili nikad više nećemo biti.“
„Dug mojim roditeljima, porodici i mome gradu“
Upravo zbog autobiografskih elemenata novi roman za autoricu nosi težinu kakvu, kaže, nisu imala njena prethodna djela.
„On je dug mojim roditeljima, mojoj porodici i mome gradu.“
Pisanje je podrazumijevalo povratak u vrijeme i događaje koje nije bilo jednostavno ponovo otvoriti.
„Koliko god bilo preteških trenutaka, neprespavanih noći i prisjećanja na traume koje smo preživjeli, svjesna sam da je morao nastati i sigurna sam da je ovo pravo vrijeme kada se treba i mora otrgnuti od mene i prenijeti sliku jednog vremena koju ne smijemo zaboraviti.“
Priznaje i da pred izlazak trećeg romana prvi put osjeća određenu dozu straha.
Razlog nije samo način na koji će knjiga biti prihvaćena nego odgovornost koju osjeća prema stvarnim ljudima, događajima i vremenu o kojem piše.
„Moram priznati da prvi put osjećam i dozu straha jer nosi ogromnu odgovornost, ali i olakšanje što sam smogla snage i ovako sačuvala važan dio historije našeg grada i naše domovine.“
Pisanje je počelo u ratnim sveskama
Priča o novom romanu dobija dodatnu dimenziju kada se vratimo na same početke njenog pisanja.
Kovač-Delić kaže da joj se ponekad čini da piše oduvijek. Prvi zapisi nastajali su upravo tokom rata, dok je kao djevojčica vrijeme provodila između stana, podruma i improviziranih učionica.
Sa sobom je nosila knjige i sveske koje su djeci dijelile humanitarne organizacije.
„Na jednoj strani pisala sam i po tri predmeta, a na drugoj sam zapisivala sve što se dešavalo oko mene.“
Kada su okolnosti postale nešto bolje i kada se ponovo mogla kupiti sveska, počela je voditi dnevnik. Te zapise, kaže, čuva i danas.
„Rekla bih da je sve to preteča današnjih književnih djela. Ta dječija promišljanja koja sam zapisivala bila su bijeg od surove stvarnosti koja nas je okruživala. Čini mi se da je književnost i danas bijeg od stvarnosti i moja potreba za nekim paralelnim svijetom u kojem mogu sačuvati sebe.“
I njeno školovanje u Jablanici nosi uspomene karakteristične za generaciju koja je djetinjstvo provela u ratu.
Osnovnu školu završavala je u vrijeme kada se do improviziranih učionica dolazilo pod granatama.
„Sada, kada se toga prisjetim, razmišljam o našim majkama koje su nas ispraćale ne znajući hoćemo li se živi vratiti. To je bio taj naš inat da životom prkosimo smrti, da učimo matematiku, da zbrajamo i kada su životi oduzimani.“
Pamti i nastavnike koji su, uz minimalna sredstva, pokušavali održati privid normalnog školskog života.
„Strpljivo su nam predavali s minimalnom količinom nastavnih sredstava, ali su nas naučili kao male vojnike da na prvi zvuk granate legnemo ispod klupe, a, kada prestane, kako da trčimo između zgrada do svojih domova.“
Nakon osnovne škole završila je gimnaziju, a upravo su profesori, kaže, imali važnu ulogu u njenom kasnijem životnom izboru.
Ono što je ona tada smatrala običnim „piskaranjem“, oni su prepoznali kao talenat.
Uslijedio je Fakultet humanističkih nauka, smjer Bosanski jezik i književnost, a postdiplomske studije nastavila je na istom fakultetu, gdje je stekla zvanje magistrice komunikologije.
Dvadeset godina u učionici
Kovač-Delić kao profesorica bosanskog jezika i književnosti radi već 20 godina.
Književnost tako nije samo njen autorski prostor nego i svakodnevni posao. Ta povezanost, međutim, ima dvije strane.
„Činjenica što sam i profesorica književnosti nekad je olakšavajuća okolnost, ali moram priznati i da je kamen na koji se često spotaknem. Vjerovatno bih bila manje samokritična i ne bih toliko vodila računa o svakoj riječi u jezičkom smislu.“
Postoji još jedna odgovornost – svijest da će ono što napiše možda čitati upravo njeni učenici.
„Ponekad je to kočnica u pisanju jer uvijek razmišljam da će to jednog dana čitati moji učenici i mnogo vodim računa o tome kako će oni to razumjeti i interpretirati moja djela.“
Ipak, upravo u tome vidi jednu od važnih uloga književnosti.
„Ponekad mi se čini da stvaram književnost i pišem o svijetu koji je iza nas, onom koji mladi čovjek teško može razumjeti. Međutim, to i jest jedan od zadataka književnosti: sačuvati historiju, jezik, kulturu.“
Od poezije do tri romana
Iako je čitaoci danas prvenstveno poznaju kao autoricu romana, književni put Munire Kovač-Delić počeo je poezijom objavljivanom u međunarodnim zbornicima.
Samostalnu zbirku poezije još nije objavila, ali kaže da je planira objaviti.
Njena pripovijetka „Šapat lišća“ osvojila je treću nagradu na konkursu „ANEA-MG“ za najbolju kratku priču 2016. godine, dok je priča „Vižle“ naredne godine objavljena u zbirci „Bajramske priče“ Udruženja „Musa Ćazim Ćatić“.
Pripovijetka „Šampionka“ osvojila je treću nagradu Udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ 2019. godine, a 2020. dobila je nagradu „Pero“ KNS za najbolju neobjavljenu priču.
Prvi roman „Tišina“ objavila je 2019. godine u Sarajevu. Drugo izdanje objavila je „Nova poetika“ iz Beograda 2021, dok je njen drugi roman „Slika za četiri zida“ objavila sarajevska „Dobra knjiga“ 2023. godine.
Napisala je i scenarij za dokumentarni film „To Earn, Not to Get“ 2019. godine.
Danas, gledajući svoje prve romane, kaže da ih ne bi mijenjala.
„Oni su već našli svoj put, odvojili se od mene onog trenutka kada su izašli iz štampe.“
Prema njenim riječima, knjige su stigle daleko izvan granica Bosne i Hercegovine i Balkana, među čitaoce u zemljama u kojima žive ljudi porijeklom s ovih prostora, a jedan od narednih ciljeva je njihov prijevod na druge jezike.
Za treći roman vjeruje da pokazuje i njen autorski razvoj.
„Treći roman sigurno je u tom književnom umijeću mnogo zreliji, kvalitetniji, a u prilog tome govore i recenzije koje su nastale prije nego što je i izašao iz štampe.“
„Pišem zato što moram“
Uz dvije decenije rada u prosvjeti, književno stvaralaštvo i porodicu, Kovač-Delić radi i kao urednica, lektorica i korektorica književnih djela.
Majka je dvojice dječaka, a upravo porodicu stavlja ispred svega.
Zbog toga za nju ne postoji jednostavan odgovor na pitanje kada nalazi vrijeme za pisanje.
„Čitam disciplinovano. Nisam sigurna koliko se disciplinovano može pisati. Pišem kada moram. Pišem zato što moram, a ne zato što sam, eto, jednog dana odlučila biti pisac.“
Pisanje, kaže, ne doživljava kao zanimanje koje je jednostavno izabrala.
„Mogu zamisliti da se već sutra bavim nekim drugim poslom, ali ne mogu zamisliti život u kojem ne pišem.“
Sjeća se čika Ćamila i Gradske biblioteke u Jablanici
Posebno mjesto u njenim uspomenama zauzima i nekadašnji odnos prema knjizi u Jablanici.
Prisjeća se odlazaka u Gradsku biblioteku smještenu u prostorijama Muzeja i „čika Ćamila“, koji joj je dopuštao da kući ponese više knjiga nego što je pravilima bilo predviđeno.
„Bila sam ograničena da mogu posuditi dvije knjige, ali naš čika Ćamil dobrodušno bi mi dozvolio da uzmem i više.“
Danas, nakon dvije decenije rada s učenicima, smatra da problem nije samo u tome što mladi manje čitaju.
„Nažalost, i odrasli čitaju malo, tako da se ne trebamo čuditi zašto i djeca čitaju manje. Moramo svojim primjerom ukazati na prave vrijednosti kako čitanje ne bi počelo i završilo obaveznom lektirom.“
Tokom boravka u Švedskoj iznenadilo ju je što učenici nemaju obaveznu lektiru. Odgovor je, kaže, pronašla u tamošnjim bibliotekama.
„Lektira nije obavezna, ali je knjiga dio kulture, način života. Možda je to put kako knjigu vratiti u naše domove.“
Prva promocija novog romana bit će u Jablanici
„Odakle si?“ sada je u završnoj fazi puta do čitalaca.
Autorica kaže da svakog dana očekuje da ukoričeni primjerak romana stigne na njenu adresu, nakon čega će uslijediti promocije.
A mjesto prve promocije za nju nema dileme.
„Prva će svakako biti u mom rodnom gradu i tome se posebno radujem.“
Treći roman, međutim, nije posljednji rukopis koji čeka svoj put do čitalaca.
Kovač-Delić već je završila prvu zbirku pripovijetki, koja čeka izdavača. Riječ je o njenom prvom djelu prilagođenom i mlađoj populaciji, kojim želi dati doprinos dječijoj književnosti.
A rukopisa ima još.
„Mnogo toga još je smješteno u ladicama ili folderima, a kada će biti objavljeno ponekad ne zavisi samo od autora.“
Dok „Odakle si?“ čeka svoje prve čitaoce, priča o njemu simbolično je krenula upravo iz mjesta u kojem je smještena njegova radnja.
Iz Jablanice.
