Postoje učitelji kojih se sjećamo po prvim slovima koja smo uz njih napisali, prvoj petici, nekoj rečenici ohrabrenja ili jednostavno po osjećaju da je neko vjerovao u nas onda kada još ni sami nismo znali šta možemo postati.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Za brojne generacije djece iz Jablanice jedna od takvih učiteljica je Seada Biserović.
Povodom Svjetskog dana učitelja, koji se obilježava 5. oktobra, razgovarali smo s učiteljicom čija priča traje više od tri decenije. Ali njen put do učionice nije počeo u zbornici niti u vremenu u kojem je bilo jednostavno planirati budućnost.
Počeo je mnogo ranije, u potpuno drugačijim okolnostima.
Od bolnice do učionice
Od 1982. do 1995. godine Seada je radila u Ratnoj bolnici Jablanica, današnjem Domu zdravlja Jablanica. Kao devetnaestogodišnja djevojka, kaže, sanjala je ono što je tada sanjala čitava jedna generacija – slobodu, normalan život, posao i sretnu porodicu.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Kada je došlo vrijeme da odluči kojim putem krenuti, dvoumila se između prava i razredne nastave.
Prevagnula je učionica.
Studirala je u teškim ratnim uslovima, a već u septembru 1995. godine stigao je poziv koji će odrediti naredne decenije njenog života – da počne raditi s djecom u Područnoj školi Glogošnica.
Poziv je prihvatila.
Tako je upoznala svoju prvu generaciju učenika.
Početak nije izgledao poput početaka kakve danas zamišljamo. Prvih mjesec dana do Glogošnice je odlazila i vraćala se pješice.
Ponekad bi se kući vratila i gladna.
„U prodavnici koja je tada radila u Glogošnici nije bilo sendviča i sličnog“, prisjeća se.
Ipak, kada govori o tom periodu, u prvi plan ne stavlja ono što je nedostajalo. Sjeća se djece.
Sjeća se dobre generacije, ugodne atmosfere u učionici i učenika koji su se trudili koliko su mogli.
Vrlo brzo naučila je i jednu lekciju koju će nositi kroz cijelu karijeru – dijete mora osjetiti da ga učitelj sluša.
„Osjetila sam da me učenici poznaju, da mi vjeruju i da me vole. Poštovala sam učenike i oni su poštovali mene. Dopuštala sam im da slobodno misle i rade.“
Već tada je shvatila koliko djeci znači kada nastavnik s njima razgovara, sasluša njihove prijedloge i umjesto naređivanja pokaže strpljenje i razumijevanje.
„Danas učitelj više nije šef“
Za više od 30 godina provedenih u prosvjeti kroz učionice su prošle brojne generacije, ali se zajedno s njima mijenjala i škola.
Promijenila se, smatra Biserović, i sama uloga učitelja.
„Kada sam ja bila učenica, učitelji su većinom bili šefovi. Međutim, danas su učitelji roditelji u nastavnom procesu.“
Pod tim ne podrazumijeva zamjenu za porodicu, nego nastavnika koji poznaje svoje učenike, njihove mogućnosti i potrebe, razgovara s njima i pokušava stvoriti okruženje u kojem će svako dijete moći napredovati.
„Kad učenik osjeti da se nastavnik brine za njegove potrebe, razvija se motivacija za rad kod učenika.“
Zbog toga, kaže, nema jednog recepta koji vrijedi za svako dijete.
Potrebno ga je upoznati, prepoznati njegove individualne sposobnosti i potrebe, motivisati ga i napredovati korak po korak.
„Temelj kvalitetnog rada u nastavi je kvalitetan nastavnik koji zna sve svoje učenike privoliti da kvalitetno rade.“
## Generacije su se promijenile, a s njima i djetinjstvo
Kada je počinjala raditi, djeca su u školu uglavnom polazila sa sedam godina i, prema njenom iskustvu, bila nešto zrelija.
Današnja djeca u školske klupe sjedaju ranije, u životnom periodu u kojem igra još ima ogromnu ulogu u njihovom razvoju.
Zato upozorava da se spremnost djeteta za školu ne može stvarati silom.
Djetetu treba pomoći da sazrijeva fizički, emocionalno, govorno i socijalno – kroz razgovor, pravilnu ishranu, usvajanje dobrih navika i vrijeme provedeno u aktivnostima primjerenim njegovoj dobi.
A jednu promjenu posebno primjećuje.
Mobitel.
„Najveća promjena koja se desila kod djece danas u odnosu na generacije kojima sam predavala na početku karijere jeste njihova potreba za nošenjem i korištenjem mobitela.“
U nižim razredima, kaže, mobiteli djeci u učionici nisu potrebni niti ih koriste, iako zna da ih veliki broj učenika nosi u školskim torbama.
## Od učenika do doktora i inženjera
Kada iza nekoga ostanu tri decenije rada u učionici, teško je izdvojiti samo jednu generaciju ili jednu uspomenu.
Seada ih ima mnogo.
Posebno pamti takmičarske aktivnosti koje su znale nasmijati i učenike i učiteljicu. Ali možda najljepši dio učiteljskog poziva dolazi godinama kasnije – kada dijete koje je nekada sjedilo u školskoj klupi sretnete kao odraslog čovjeka.
Među njenim nekadašnjim učenicima danas ima doktora, magistara i inženjera.
Ipak, titule nisu ono što prvo ističe.
„Najvažnije je da su to danas dobri ljudi koji rade na izgradnji boljeg društva i Bosne i Hercegovine u cjelini.“
U toj jednoj rečenici možda se najbolje krije i smisao učiteljskog poziva.
Jer posao učitelja nikada nije bio samo naučiti dijete čitati, pisati ili računati.
Učitelj može utjecati na njegovo samopouzdanje, odrastanje, pa čak i životni put.
## Djeci treba pokazivati da se do cilja dolazi radom
Biserović vjeruje da samopouzdanje ne nastaje iz praznih pohvala, nego iz znanja, rada i osjećaja djeteta da je nešto uspjelo postići vlastitim trudom.
Zato svojim učenicima često govori o volji, radu, upornosti i strpljenju.
Nedavno im je kao primjer navela životni put **Edina Džeke**.
S učenicima je razgovarala o osobinama koje su ga pratile na putu do uspjeha i o tome koliko su rad, disciplina i upornost važni kada čovjek želi ostvariti svoj cilj.
„Djeci treba davati što više pozitivnih primjera u radu.“
Upravo u školi vidi jedan od najvažnijih temelja zdravog društva.
„Samo kvalitetna škola može pomoći društvu da se kvalitetno razvija, da se suzbiju droga i drugi poroci.“
## „Na posao dolazim sa osmijehom“
Učiteljski poziv danas nosi veliku odgovornost, ali i sve više obaveza koje nisu direktno vezane za vrijeme provedeno s djecom.
Posebno izdvaja administrativne poslove kojih je posljednjih godina mnogo i koji učiteljima oduzimaju značajan dio vremena.
Ipak, nakon više od tri decenije rada, na pitanje je li joj učiteljski posao postao težak, odgovor je jednostavan.
„Za sebe mogu reći da na posao dolazim sa osmijehom. Za mene učiteljski poziv nije težak, jer volim svoj posao i radim ga sa dosta ljubavi.“
A možda je upravo to razlog zbog kojeg se neke učiteljice pamte cijeli život.
Ne zbog dnevnika, ocjena ili domaćih zadaća, nego zbog osjećaja koji ostave kod djeteta.
## Poruka nekadašnjim, sadašnjim i budućim učenicima
Na kraju razgovora Seada Biserović nije zaboravila ni djecu koja su nekada sjedila u njenim klupama.
„Svojim nekadašnjim učenicima i njihovim porodicama želim sve najbolje u životu i radu.“
Današnjim učenicima poručuje da poštuju školska pravila, redovno uče, razvijaju radne navike i različite vještine, bave se sportom i njeguju zdrav način života.
A mladim ljudima koji tek razmišljaju o tome da jednog dana stanu pred razred ostavlja možda i najvažniju poruku:
„Volite i razumijte djecu i trudite se u svom radu pomoći svakom djetetu onoliko koliko možete.“
Od prvih pješačenja prema Glogošnici 1995. godine do današnjih školskih klupa prošlo je više od tri decenije.
Promijenile su se generacije. Promijenila se škola. U učeničke torbe stigli su mobiteli, a na stolove učitelja sve više administracije.
Ali nešto je ostalo isto.
I danas, kao i prije trideset godina, dijete treba nekoga ko će ga saslušati, ohrabriti i pokazati mu da vjeruje u njega.
A upravo se po tome, mnogo godina nakon posljednjeg školskog zvona, pamte dobri učitelji.
