Na svega petnaestak kilometara od Jablanice, među zelenim padinama i obroncima planine Bokševice, smjestilo se Mrakovo, selo koje krije neobične prirodne ljepote, zanimljivu historiju i jednu posebno nesvakidašnju građevinu – mesdžid izgrađen neposredno iznad izvora vode.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Ovo mirno mjesto, smješteno na desnoj strani Jablaničkog jezera, nekada je bilo ispunjeno životom, dječijom grajom i svakodnevnim poljoprivrednim poslovima. Danas, poput brojnih drugih sela u Bosni i Hercegovini, svjedoči o odlasku stanovništva, zatvaranju škola i postepenom nestajanju nekadašnjeg načina života.
Priču o Mrakovu, njegovim posebnostima i stanovnicima donio je putopisac i autor videoreportaža Amel Beširović, koji je posjetio ovo selo i razgovarao s mještanima, bilježeći njihova sjećanja i zanimljive detalje o prošlosti ovog kraja.
### Neobični mesdžid izgrađen iznad izvora vode
Jedna od najvećih zanimljivosti Mrakova nalazi se u samom središtu sela. Riječ je o mesdžidu koji je, prema navodima iz reportaže, izgrađen 1996. ili 1997. godine, i to neposredno iznad prirodnog izvora vode.
Ispod građevine izvire bistra i hladna voda, stvarajući neobičan spoj prirode i vjerskog objekta koji je posebno iznenadio autora reportaže.
„On je specifičan, možda jedinstven u Bosni i Hercegovini po tome što je napravljen tačno na izvoru vode. Ja ovo nikad nisam vidio do sada“, istakao je Beširović tokom obilaska.
Iako nije potvrđeno postoji li još sličnih građevina u Bosni i Hercegovini, položaj ovog mesdžida svakako predstavlja zanimljivu posebnost jablaničkog kraja.
### Nekada su djeca iz četiri sela dolazila u školu
O prošlosti Mrakova govorio je mještanin Omer Letić, koji je rođen u ovom selu i u njemu proveo cijeli život.
Prema njegovim riječima, nakon Drugog svjetskog rata u jednoj staroj seoskoj kući djelovala je škola koju su pohađala djeca iz četiri okolna sela.
Kasnije je škola izgrađena u Žuglićima, udaljenim približno tri kilometra, gdje su djeca iz Mrakova nastavila obrazovanje sve do početka rata devedesetih godina.
Na ovom području postojale su i druge manje seoske škole, koje su pohađala djeca iz okolnih naselja, uključujući Rodiće i Šabančiće.
Danas je slika potpuno drugačija.
Nekadašnje škole više ne rade, a djeca iz ovog kraja školovanje nastavljaju u Ostrošcu. Prema Letićevim riječima, u samom Mrakovu gotovo da više nema djece školskog uzrasta.
### Od poljoprivrede i stočarstva živjele su generacije
Život u Mrakovu nekada je bio neraskidivo povezan sa zemljom i prirodom.
Iako je riječ o pretežno kamenitom i brdovitom području, stanovnici su obrađivali svaki dio zemljišta koji se mogao iskoristiti. Uzgajali su krompir, luk i druge poljoprivredne kulture, a mnoge porodice bavile su se stočarstvom.
Letić se prisjetio da je uzgoj luka svojevremeno predstavljao posebno važan izvor prihoda za stanovništvo.
U selu su kroz generacije živjele porodice različitih prezimena, među kojima je naveo Kadiće, Letiće, Mašiće, Horiće i Piraliće.
Nekadašnji način života podrazumijevao je mnogo fizičkog rada, ali i snažnu povezanost među ljudima, zajedničke poslove i međusobno pomaganje.
### „Nismo imali ni struje, ni vode, ni telefona, ali je bilo naroda“
Jedan od najupečatljivijih trenutaka reportaže jeste razgovor sa starijom mještankom koja se u Mrakovo udala 1968. godine.
Prisjećajući se mladosti, govorila je o vremenu kada su u jednoj kući zajedno živjele velike porodice, a svakodnevni život bio nezamisliv bez rada na zemlji i brige o domaćim životinjama.
U njenoj porodičnoj kući svojevremeno je živjelo desetak članova domaćinstva.
Nije bilo savremenih pogodnosti, a noći su osvjetljavali fenjeri i petrolejske lampe.
„Nismo imali ni struje, ni u kućama vode, ni telefona, ni ništa. Ali je bilo naroda, živjelo se, puno selo“, prisjetila se.
Posebno je zanimljivo njeno poređenje nekadašnjeg i današnjeg života.
Iako su životni uslovi danas znatno bolji, a savremena infrastruktura olakšava svakodnevicu, stanovnika je sve manje.
„Sada sve imamo, ali neće niko da se ovdje okrene“, kazala je mještanka, sažimajući u jednoj rečenici sudbinu mnogih bosanskohercegovačkih sela.
Njena sjećanja otkrivaju vrijeme u kojem su ljudi imali znatno manje materijalnih mogućnosti, ali su kuće bile pune, a komšijska druženja i zajednički poslovi predstavljali važan dio svakodnevice.
### Nekada 220 stanovnika, danas tek nekoliko desetina
Koliko se život u Mrakovu promijenio najbolje pokazuju podaci o broju stanovnika koje je autor predstavio u reportaži.
Prema navedenim popisnim podacima, Mrakovo je 1971. godine imalo 220 stanovnika, dok je deset godina kasnije, 1981. godine, broj stanovnika smanjen na 187.
Na popisu iz 1991. godine evidentirano je 169 stanovnika.
Prema jednom od podataka iz reportaže, na popisu 2013. godine u selu su živjela 83 stanovnika, što predstavlja smanjenje od približno 62 posto u odnosu na 1971. godinu.
Međutim, Omer Letić procjenjuje da danas u Mrakovu stalno živi svega dvadesetak do tridesetak ljudi. Riječ je o okvirnoj procjeni mještanina, a ne o službenom popisnom podatku.
Odlazak mladih, smanjenje broja porodica i zatvaranje nekadašnjih škola ostavili su dubok trag na život ovog mjesta.
### Selo okruženo planinama i prirodnim ljepotama
Uprkos demografskim promjenama, Mrakovo je zadržalo prirodne ljepote koje ga čine posebnim.
Selo se nalazi pod obroncima Bokševice, a iz njegovog okruženja pružaju se pogledi prema planinskim masivima Čvrsnice i Prenja.
Zahvaljujući položaju i utjecaju blaže hercegovačke klime, zime su ovdje uglavnom manje oštre nego u brojnim planinskim naseljima.
Zelenilo, šume, izvori vode i tradicionalne kamene kuće daju ovom kraju poseban izgled, dok tišina i mir podsjećaju na vremena kada je život u selima imao drugačiji ritam.
Do Mrakova se iz Jablanice dolazi putem preko Čelebića, a njegova relativna blizina gradu čini ga zanimljivim odredištem za ljubitelje prirode i istraživanja manje poznatih krajeva.
### Priče koje ne smiju biti zaboravljene
Mrakovo je mnogo više od malog sela na obroncima Bokševice.
Njegova vrijednost ne ogleda se samo u neobičnom mesdžidu iznad izvora vode ili lijepim prirodnim pejzažima, nego i u sjećanjima ljudi koji su ovdje proveli život.
Njihove priče govore o velikim porodicama, seoskim školama, poljoprivrednim poslovima, nekadašnjim druženjima i vremenu kada su se svakodnevne teškoće lakše podnosile zahvaljujući zajedništvu.
Videoreportaža Amela Beširovića sačuvala je dio tih uspomena i još jednom skrenula pažnju na bogatstvo malih mjesta u okolini Jablanice, koja često ostaju izvan pažnje šire javnosti.
Jer iza mnogih danas tihih i gotovo zaboravljenih sela kriju se priče koje zaslužuju biti ispričane, sačuvane i prenesene budućim generacijama.
