Jedan od jablaničkih instruktora vožnje sa najdužim stažom je i Senad Munikoza – Seno. Iako je penziju dočekao kao policajac, značajne su njegove dopunske aktivnosti automehaničara i instruktora vožnje. Sada, u penzionerskim danima, potpuno je posvećen kandidatima, te prevozništvu đaka i sportskih kolektiva na području Jablanice. Interesantno je da je Senad osvojio srca svojih đaka, instruktora i članova sportskih kolektiva koje prevozi. Pristupačnim i ljubaznim odnosom prema svima, postao je omiljen i mnogi se obraduju kada vide da je upravo on tog dana “za volanom”. Donosimo intervju sa ovim instruktorom bogatog iskustva.
Želja za vozilima javlja se rano:
“Želja za popravkom auta kod mene se javila vrlo rano, pa sam iz te želje i upisao zanat automehaničara u Mostaru. Imao sam jako interesovanje prema vožnji i vozilima. Nakon srednje škole odlazim u vojsku, tamo sam bio motorista na patrolnom čamcu, opet motori i dizel motori. Nakon vojske, u zagrebačkoj Geotehnici sam radio kao vozač, po drumovima čitave Jugoslavije sam vozio. I tada je tu preovladavala želja za vožnjom. Sa nepunih 20 godina sam došao u Skoplje, izašao sam iz kamiona i svi su se čudili odakle sada to, a zagrebačka registracija. Dakle, bilo je i relacija Skoplje-Zagreb. Čudili su se da je tako mlad dečko odradio takvu vozačku turu. Nakon toga, shvatio sam da kako poznajem motorna vozila i vožnju, da bih mogao postati instruktor vožnje. Tu sam najviše našao sebe i mislim da nisam pogriješio.”
Interesantno je da je Senad obavljao i posao policajca:
“U policiju sam primljen kao automehaničar. U jednom momentu je falilo policajaca, pa je mene šef pitao da li se želim priključiti policiji, ali da i dalje radim na popravci auta. Prihvatio sam, i nakon toga slijedi doškolovanje od 3 mjeseca, nakon čega postajem policajac. I tako, u isto vrijeme sam radio kao policajac, a u slobodno vrijeme sam obučavao.Tako sam ja spajao i jedno i drugo, što je u tadašnjoj državi bilo moguće.”
“Već sam bio u službi u policiji, tako da sam te ljude već poznavao i bilo mi se lako prilagoditi. Nakon završenog doškolovanja opet se vraćam među iste ljude i radim s njima, i to mi je lako bilo. Lako mi je bilo i nakon radnog vremena opravljati i održavati vozila i obučavati. Jedne prilike sam radio uviđaj saobraćajne nezgode čovjeku koji je radio u Austriji. VIdio je kod mene prljave ruke, masne od ulja i pitao me da li radim van radnog vremena, na što sam ja rekao da održavam automobile i obučavam kandidate, onda je on mene počastio sa nekih 100 maraka tadašnjih. Ja sam to odbio, a poenta priče je da je on cijenio to, što ja radim dodatno, više poslova. Cijenio je dopunsku djelatnost. U to vrijeme biti policajac za mene je bilo lagano. Mi smo taj posao znali raditi, zato meni i dan danas izgleda lagano. Mi smo u to vrijeme bili i policajci za intervencije kada je u pitanju narušavanje javnog reda i mira, kada je u pitanju saobraćajna nezgoda, kada je u pitanju privođenje na sud, dakle u jednom policajcu je sve bilo sadržano, a pogotovo u maloj sredini. Policajac je sve morao znati, no danas imaju interventni vodovi za narušavanje javnog reda i mira, imaju sudski policajci, posebno saobraćajci za rad u saobraćaju itd. U jednom danu sam znao uraditi 5 uviđaja saobraćajnih nezgoda, izvršiti privođenje sudu i obavijestiti roditelja da je sin poginuo na radilištu. Danas bi tu trebalo 3-4 čovjeka da sve urade. Kada je riječ o kriminalu, nama su građani mnogo pomagali. Bilo šta sumnjivo, građani bi došli i prijavili. Od 10 hilajda stanovnika, slobodno mogu reći da je bilo 3 hiljade građana koji su dolazili sa korisnim informacijama.”
Senadu su u sjećanju ostale dvije velike nesreće:
“Bile su dvije velike nezgode u toku mog radnog vijeka- velika nesreća kada je autobus sletio u jezero kod ulazne građevine Papratsko. Ne znam koliko je tačno ljudi poginulo, sigurno dvadesetak radnika “Parkova i nasada”. To mi je bio jako težak dan. Također, na Aleksin Hanu kada je paraćinski autobus doživio nezgodu. Igrom slučaja bio sam prisutan na obe nezgode. To su teško momenti u mome poslu.”
Instruktor je vrlo aktivan, a dani su mu ispunjeni:
“1997. godine odlazim u penziju, ali nije bilo odmora. Od toga dana sam također aktivno radio i uvijek sam bio aktivan i bavio sam se auto-moto klubom u Jablanici. Neposredno nakon toga aktiviram i auto-školu gdje se moja penzija zaledi da bih mogao aktivno obučavati. Takav je zakon tada bio, neko mi je zabranio da primam mirovinu. Moj dan danas je bio vrlo ispunjen. Uredno sam prijavljen kao uposlenik u firmi “AC-Sunce”. Danas sam izvršio prevoz nekoliko tura osnovaca, danas je bilo i polaganje, gdje sam imao dva kandidata koja su položila vozački ispit. Između prevoza đaka sam izveo ta dva polagača. Naporan dan je iza mene.”
O instruktorskom poslu Senad priča:
“Za mene je posao instruktora lagan. Sve kandidate sam pri kraju obuke pitao da su na mom mjestu da li bi ovako radio i bi li nešto drugačije radio. Svi su rekli da se ne mijenjam, samo je jedan rekao da moram biti malo strožiji. Jedan od 500. Kvačilo je nešto što kandidati najteže savladaju. I svaki kandidat upita da li ti je bio neko gori od mene prije, što se kvačila tiče, no svi to savladaju na kraju. Počeo sam občavati 1983. Auta su danas modernija i lakša za upravljanje. U početku sam Fićom ubučavao, a danas Citroenom. Danas su kriteriji mnogo teži i ozbiljniji. U prošlosti sam i ja u jednom navratu bio u komisiji za polaganje i znam šta sam ja tražio da kandidat zna, šta mi je bilo dovoljno da bih shvatio da li neko zna voziti. Danas se gleda koliko se kandidat uvjerio na retrovizoru, pa mu komisija kaže nisi se dovoljno uvjerio i to bude razlog pada. Treba to definisati, da li je to uvjeravanje 1 sekunda, 5 sekundi ili 10 sekundi. Za mene to nije uredu, ali takva su pravila danas.”
Omiljeni je među učeničkom i sportskom populacijom kao vozač autobusa:
“Ja se ponašam prirodno, onako kako se uvijek ponašam prema svojoj unuci i kćerki. Primijećujem i ja da sam omiljeni među djecom i među kandidatima. Imao sam djevojku koja trči prema autobusu jer kasni, ja sam otvorio prozor i vikao da ne trči, da ćemo čekati. Sutradan me nagradila milkom čokoladom. To prolazi kod djece i omladine.”
