U jednoj od epizoda kultne emisije “Pozitivna geografija,” koju je vodio legendarni Nisvet Džanko, posjetili smo sela podno planine Prenj u općini Jablanica. Ova epizoda, nazvana “Pod Prenjom,” otkrila je mnoge zanimljive priče i običaje ovog kraja. Jedan od najzanimljivijih trenutaka bio je razgovor s dedom Ahmedom Nezirićem iz sela Krstac, koji je objasnio zašto se ova sela među narodom nazivaju “Albanija.”
“Mi smo ti došli u Jablanicu, nije bilo džamije u ovoj okolini, samo jedna u Jablanici džamija. I onda klanjali mi Bajram a ‘Albanija’ tek došla, kokad je sve to moralo ići pješke preko brda i dole, a rano se klanjao Bajram,” započeo je svoju priču dedo Ahmed.
Kažu oni: ‘hajde Boga mi hodža klanjaj Bajram!’ ‘Kako ću dva puta klanjati Bajram bolan?’ upita ih hodža. “Klanjaj!” odgovoriše oni.
I tako je hodža klanjao dva Bajrama, i od tada je ovo područje postalo poznato kao “Albanija.” Dedo Ahmet se prisjetio: “I ja sam tad klanjao u džamiji, samo ja sam prvi klanjao a oni su kasnije iza nas klanjali.”
Nisvet Džanko je zaključio: “A ko je htio mogao je dvaput?” na što je dedo Ahmet potvrdio: “Da, ko je htio mogao je dva puta klanjati Bajram i zato je se ovo područje nazvalo Albanija.”
Nisvet Džanko je upitao: “Zato što im je bilo potrebno puno vremena da dođu do džamije?”
“Da, puno vremena išlo se pješke, nisu bili putevi, sve su bile konjske one staze i tako je se to prolazilo i zato je se nazvala Albanija,” odgovorio mu je dedo Ahmet Nezirić.
Ova priča je samo jedan od mnogih dragulja koje je Nisvet Džanko otkrio kroz svoju emisiju, pokazujući bogatstvo tradicije i duha bosanskohercegovačkih sela.
Jasmin Mehanoli, koji je objavio ovu epizodu na YouTube kanalu, podijelio je zanimljiv komentar o nastanku emisije: “Ideja, scenario, možda je bolje reći sinopsis za ovu emisiju nastao je jednog dana u biblioteci Srednje škole Jablanica kad smo moj kolega, profesor, moj prijatelj Ajdin Teletović i ja odlučili da pozovemo rahmetli Muhidina Džanku. Ideja je bila da se zabilježi priča o Jablanici, a naročito o Štrbini i ljudima koji su srce jednog naroda i jednog kraja. Da ostane trag o onom prostodušnom, običnom čovjeku koji je po mom skromnom mišljenju najvrjednije što obilježava jedan trenutak u nekom prostoru, a to su u pravom i najdubljem smislu, ljudi. Nadam se da smo uspjeli u svom naumu.”
