U selu Suljići, u blizini Konjević polja, u općini Bratunac, na istoku Bosne, petina stanovnika su Amerikanci. Vjerojatno bi to tako predstavili statističari. Denny Newell jedan je od ukupno pet stanovnika ovoga sela. Poznat je tamo samo kao Amerikanac Denny.
Iako ne zna govoriti bosanski, osim nekoliko riječi i fraza, priča osmjehom i dobrodušnošću. Svi ga vole i prihvataju kao svog. Riječi ovdje nisu važne, važno je samo ono što se osjeti, dobrota s jedne i s druge strane. A Denny priča dobrotom. Srcem. Ovdje se osjeća kao svoj na svome, prihvaćen kao jedan od nas. Od autentičnih bosanskih izraza Denny zna reći “Selam alejk”, “Elhamdulila”, “Kako si”, “Dobro sam”… U okruženju u kojem živi ramazanski post je normalnost za sve, pa tako i za Dennyja, posti i on, ode ponekad i na teraviju. Jednostavno, želi biti uključen u sve.
Denny je neka vrsta dobrog duha sela, kada treba počistiti put zimi, raskresati granje, očistiti seosko mezarje… On je spreman na akciju. Zajedno sa Mujom Mustafićem, komšijom, brine se o stoci, govedima, kokošima…
Denny Newell rođen je u Oregonu 1945. godine. Za sebe kaže da je farmersko dijete. U Oregonu gdje se rodio, živio je na velikoj farmi u blizini grada Bend koja je unazad nekoliko generacija bila u vlasništvu njegove porodice. S godinama i teškoćama farmerskog života, kao i širenjem grada, farma se smanjivala. Danas je tu, umjesto farme, rezidencijalno naselje.
“To više nije isto mjesto. Kada sam završio srednju školu grad je ima 17.000 stanovnika, sada je preko 107.000 stanovnika”, kaže Denny.
PILOT U VIJETNAMU
Dok je bio na fakultetu, počeo je rat u Vijetnamu. Tada je prekinuto njegovo školovanje. Regrutovan je u američku vojsku, te se pridružio zračnim snagama.
“Kada sam došao u vojsku potpisao sam da budem pilot, ali nakon ljekarskog pregleda moj vid nije bio dovoljno dobar da budem pilot, čak i kada sam nosio naočale. Ali kada sam otišao u Vijetnam, kako je bio nedostatak pilota, onda sam tamo bio pilot jednu godinu”, ispričao je Denny za Bosnu.
Krajem 90-ih i početkom 2000-ih u Ameriku su počele stizati izbjeglice iz Bosne, što bi danas rekli, imigranti. Denny je tu upoznao Bešira Mustafića, čovjeka rodom iz Suljića koji je nakon rata i boravka u logoru Batković, odselio u Ameriku. Ubrzo je upoznao i ostale članove njegove porodice, između ostalog i Beširovog oca Uzeira, ili kako ga Denny zove, “đedo Juzeir”.
“U prvoj sedmici poznanstva sa Beširom njegov rođak Fehim se ženio i pozvali su me na vjenčanje, pa sam odmah upoznao njegovu širu i užu familiju”, priča Denny. Tako se rodilo veliko prijateljstvo. Pomagao je porodici da se lakše snađe u novom okruženju, u novoj državi. Prijateljstvo koje živi i danas.
Ubrzo se đedo Uzeir doselio kod njega na ranč, a kasnije i cijela porodica. Možda godinu kasnije Uzeir je odlučio da se vrati u Bosnu. Bile su to prve godine povratka protjeranih Bošnjaka u Podrinje.
“Kada je ‘đedo Juzeir’ 2002. odlazio sa farme rekao mi je: – Obećaj da ćeš doći u Bosnu da me posjetiš”, priča Denny. “Rekao sam da hoću, ali, iskreno, u tom trenutku nisam to mislio”, kaže Denny..
Nekoliko godina poslije sa Beširom je posjetio “đedu Uzeira” u Suljićima. To bilo 2006. godine. Danas kada priča o Suljićima kaže da je ovdje našao mjesto koje je najbliže komadiću “dženeta” na ovom svijetu.
“Zaista volim narod u Bosni, zaista je divan narod, stvarno jeste. Nisam govorio bosanski, ni danas ga ne govorim, ali ljudi su strpljivi, možemo razmijeniti ideje, nije nužno da govorimo engleski. Kako se ljudi u Bosni odnose prema meni, kako se odnose jedni prema drugima, koliko su pažljivi, to me podsjeća na moje djetinjstvo, na mjesto gdje sam odrastao, na moje baku i djeda. Zaista uživam u tome. I nije uopšte teško voljeti Suljiće, kako je rekao Šećan Velić (komšija iz susjednog sela koji živi u SAD-u), kada je prvi put došao u Suljiće, ovo je najbliže dženetu na ovom svijetu. Ja sam rekao da, slažem se, zaista jeste, ovo je najbliže dženetu na ovom svijetu”, kaže Denny i dok govori o ljudima skoro pa mu oči zasuze.
Ali njegovo prvo iskustvo, prvi dolazak u Suljiće nije bilo baš tako lijepo. Tada nije bilo asfalta.
“Vozeći se krivudavim makadamskim putem uzbrdo, pomislio sam: Ovo je mjesto gdje ne želim biti”, prisjeća se Denny. Ali taj teški, pomalo zastrašujući put vodio ga je do onoga što je sada vidio kao komadić svog raja.
Nekoliko godina poslije te prve posjete došao je ponovo, i od tada je njegov život stalno vraćanje u Suljiće. Naime, zbog komplikovanih administrativnih pravila o boravku, još nije dobio dozvolu za boravak u BiH, iako je podnio zahtjev. Zato svaka tri mjeseca mora nazad u Ameriku.
DOLAZAK U BOSNU
U međuvremenu se i Bešir vratio iz Amerike, renovirao u ratu srušenu kuću, uspostavio malu farmu. Sve je izgledalo savršeno. Osim bolesti koja je vrebala iz prikrajka i nakon nekog vremena pobijedila, odnoseći jedan mladi život.
Denny je nastavio dolaziti pazeći Beširove stare roditelje do njihove smrti. Sada je tu sa Mujom i Fatom Mustafić, prijateljima, i takoreći porodicom. Da nije njih, kaže, ne zna da li bi i on imao razloga da se vraća u Suljiće.
“To ne bi bilo isto mjesto za mene”, kaže Denny.
Da li bi želio ostati ovdje zauvijek – da, da li je to moguće, nije. “Još imam porodicu u Americi, nedostaju mi kada sam dugo odvojen od njih, naravno, imamo internet pa smo stalno vezi. Ali Bosna mi ne dozvoljava da ostanem, dođem na tri mjeseca pa se moram vratiti u Ameriku biti tri mjeseca pa ponovo doći. Rado bih bio ovdje duže ako dobijem privremeni boravak”, objašnjava Denny.
Za sada je tu, hoće li dobiti dozvolu za boravak i moći mirno živjeti u Suljićima bez razmišljanja o terminu kada mora napustiti zemlju, ne zna. Ali jedno sigurno zna, ovdje je našao svoj komad dženeta za koji se vezao nekim nevidljivim nitima.
Boli ga, kaže, vidjeti da Bosna još ima ožiljaka od rata. Kada se vozite ovim naseljima vidite tri lijepe kuće, onda jednu porušenu bombama u ratu. Teško je to gledati i razmišljati o tome šta se desilo tim porodicama. Ali ide na bolje.
“Svaki put kada dođem osjetim da je bolje nego ranije. Ja znam da postoje problemi u političkom sistemu zemlje, ali ja to ne osjetim u svakodnevnom životu. Zemlja je prirodno lijepa, lijepa kao mjesto za život, ali šteta je što nema mnogo ljudi koji zemlju naseljavaju”, govori Denny.
Iako kaže da ne zna govoriti bosanski, trudi se stalno učiti nove riječi.
“Kada čujem neku rečenicu uhvatim nekoliko riječi koje znam i već razumijem šta se hoće reći. Ljudi su zaista strpljivi sa mnom i kada razgovaramo to je mješavina engleskog i bosanskog”, kaže Denny.
Gledajući ga zajedno sa svim komšijama iz okolnih sela i zaselaka okupljenih oko janjeta na ražnju jasno vam je da je jedan od njih. Nije važno gdje je rođen i kojim jezikom govori, on je naš Denny. Amerikanac iz Suljića. Čovjek koji je došao kada su svi drugi odlazili, koji je američki san zamijenio podrinjskim.
