Danas, 7. oktobra 2025. godine, Bosna i Hercegovina je izgubila jednog od svojih najvoljenijih sinova – Halida Bešlića. Preminuo je u Sarajevu, u 71. godini života, ostavivši iza sebe ne samo bezvremenske pjesme, već i neizbrisiv trag ljudskosti. Njegov glas je bio terapija, njegova prisutnost utjeha, a njegova djela – lekcija o tome šta znači biti čovjek.
Jedna od tih lekcija dogodila se tiho, bez pompe, bez kamera – u maju 2014. godine, kada su katastrofalne poplave pogodile Bosnu i Hercegovinu. Dok su hiljade ljudi ostajale bez domova, Halid nije čekao poziv. Otvorio je vrata svog motela u Semizovcu i ponudio smještaj žrtvama iz naselja Svrake, pogođenim klizištima i potopima.
> “Čovjek vrijedi onoliko koliko može pomoći drugima,” govorio je tada.
Njegov menadžer Nedim Srnja odmah je reagovao po Halidovom nalogu – sobe su se punile ljudima koji su izgubili sve. Nije bilo press konferencija, nije bilo naslova. Samo tiha solidarnost. Motel “Bešlić” postao je utočište, a Halid – domaćin koji nije tražio zahvalnost.
U vremenu kada su mnogi birali šutnju, on je birao djelovanje. I to ne prvi put. Tokom ratnih godina, održao je stotine humanitarnih koncerata širom Evrope, skupljajući sredstva za izbjeglice, bolnice i djecu bez roditelja. Njegova muzika nije bila samo zabava – bila je most, poruka, zagrljaj.
Danas, kada se opraštamo od Halida Bešlića, ne opraštamo se samo od pjevača. Opraštamo se od čovjeka koji je znao da su vrata – bilo motela, bilo srca – tu da se otvore kad je najteže.
