Iz Osijeka do Sarajeva, iz unutrašnjih pitanja do duhovnog mira — Antonija Petra Gagulić, 22-godišnja studentica psihologije, govori za JablanicaLive o svom prelasku na islam, o tišini koja liječi, o slobodi izbora i o tome kako izgleda kada se srce i razum prvi put slože.
“Nije to bio trenutak euforije, nego osjećaj unutarnjeg mira koji se ponavljao svaki put kad bih nešto pročitala, poslušala ili razmislila o islamu. Taj mir je bio moj prvi znak. Bio je tih, ali postojan. Nije me uzdrmao, nego me smirio. I svaki put kad bih se vratila tom osjećaju, znala sam da sam na nečemu što ima dubinu.”
“Drugi znak bila je logika — kao da mi se sve posložilo na mjesto, bez prisile, bez straha, nego prirodno. Kao da su se komadići slagalice, koje sam godinama nosila u sebi, najednom spojili u sliku koja ima smisla. Na kraju je to postalo više od procesa: postalo je prepoznavanje istine. Ne nečije istine, nego moje.”
Tiha pitanja, jasni odgovori
U tinejdžerskim godinama, kaže, počela su se javljati pitanja koja nije mogla ignorisati. “Nisu to bili nagli nemiri, nego tiha unutrašnja preispitivanja: ko sam ja zaista, šta je smisao života, šta je istina i na čemu želim graditi svoj identitet? To su bila pitanja koja su dolazila u tišini, kad se svijet stiša, kad ostaneš sam sa sobom.”
“Tražila sam odgovore koji su logični, jasni i koji donose mir, a ne još više zbunjenosti. Najviše me mučilo to što nisam osjećala duhovnu cjelinu — potrebu da vjerujem srcem, ali i razumom. Pitala sam se kako se istinski živi vjera, šta znači predanost Bogu u praksi i zašto neke stvari u mom dotadašnjem životu nisu imale dubinu.”
U islamu je, kaže, pronašla upravo to: “Vjeru koja te uči kako da živiš od sabaha do jacije — kako da budeš zahvalan, kako da budeš smiren, kako da znaš da nisi sam ni kada prolaziš kroz teškoće.”
Samoća kao učitelj
Većinu puta prošla je sama. “Iskreno, većinu procesa sam prolazila sama. Nisam imala nekoga ko bi me vodio korak po korak, niti neku veliku grupu ljudi oko sebe. To je bio moj lični put — puno čitanja, slušanja, promišljanja i tihog učenja. Ali mislim da je baš ta samoća imala svoju mudrost: naučila me osloncu na Uzvišenog Boga i na vlastitu snagu.”
“Kasnije, kada sam već bila sigurnija u svoju odluku, upoznala sam ljude koji su mi dali toplu riječ, savjet i podršku. To nisu bili vodiči u klasičnom smislu, nego osobe čija je prisutnost došla u pravom trenutku. Danas, kada pogledam unazad, vidim da nisam bila potpuno sama — bila sam vođena kroz znanje, kroz namjeru i kroz male znakove koji su me učvrstili u onome što sam osjećala.”
Dan kada je sve počelo
Dan kada je izgovorila šehadet opisuje kao “trenutak ponovnog rođenja”: “Kao da sam se ponovno rodila. Sve oko mene bilo je mutno, mekano, tiho… kao da gledam svijet iz majčine utrobe, dok plivam u nekom balonu dubokog mira, sigurnosti i sreće. Taj osjećaj me pratio dugo; bio je toliko snažan da sam iskreno željela da više nikada ne pogriješim, da nijedan grijeh ne dotakne taj novi, čisti početak.”
“Posebno me držala ta misao da islam briše sve ranije grijehe, da se čovjek istinski ponovo rodi, inshaAllah. Ta spoznaja me ispunila ogromnom zahvalnošću i nježnošću prema vlastitom životu.”
Sloboda kao temelj
Za Antoniju, sloboda je bila ključna: “Autonomija mi je oduvijek bila jedna od najvažnijih životnih vrijednosti. Ja sam osoba koja od malih nogu donosi odluke sama, oslanjajući se na svoje osjećaje, svoje uvjerenje i ono što duboko u sebi prepoznam kao istinu.”
“Zato mi je bilo izuzetno važno da i odluka o prihvatanju islama bude potpuno moja, donesena iznutra, bez ičijeg utjecaja. Nisam imala strah od toga da će se neko možda iznenaditi, niti sam razmišljala o tome kako će društvo reagirati. Mene je oduvijek vodila moja vlastita sloboda — sloboda da živim istinu koju prepoznam.”
Vjera kao odnos, ne destinacija
“Danas svoj duhovni put vidim kao stalno putovanje. Šehadet je bio moj početak, moj dolazak istini, ali sve ono što je dolazilo nakon toga naučilo me da se duhovnost ne završava jednim trenutkom — ona se živi, gradi i njeguje svaki dan.”
“Shvatila sam da vjera nije destinacija, nego odnos. I da se taj odnos ne gradi naglo, nego kroz male korake, kroz strpljenje i kroz iskren trud. Zato danas svoj put gledam kao nešto što će trajati cijeli život. Kao putovanje koje me uči saburu, skromnosti, zahvalnosti i tome da uvijek mogu biti bolja nego jučer.”
Poruka mladima: “Ne bojte se tišine”
Na kraju, Antonija šalje snažnu poruku mladima koji osjećaju duhovnu prazninu:
“Duhovna praznina nije slabost, nego znak da vaša duša traži nešto više. To je poziv da se zaustavite i poslušate sami sebe, bez buke okoline, bez očekivanja drugih i bez straha što će neko reći.”
“Put istine ne počinje ogromnim korakom, nego jednim malim, tihim, iskrenim. Ponekad je prvi korak samo priznati sebi da vas nešto privlači. Ponekad je to čitanje jedne knjige. Ponekad jedan razgovor, jedan video, jedna dova, jedna noć iskrenog razmišljanja.”
“Put istine ne traži savršene ljude — traži iskrene. Krenite polako, skromno, ali krenite. Ne zbog drugih, nego zbog sebe. Vaša duša ima pravo da bude mirna.” zaključila je Antonija za kraj našeg razgovora.
