Porodica Ahmetović je peteročlana romska porodica, nastanjena u naselju Bokulja. Svim građanima Jablanice su dobro poznati ovi veseljaci sa Bokulje. Posjetili smo porodicu Ahmetović da bismo saznali kako preživljavaju, kako su se snalazili za vrijeme pandemije koronavirusa, te da li dobijaju neophodnu pomoć. Na početku razgovora majka Nefa s ponosom ističe kako su oni rođeni jablaničani, te da je i njen otac Šaćir svoj životni vijek proveo u Jablanici, kao i porodica njenog muža Muharema.
Nefa ističe da Romi odlaze iz Jablanice. Porodica Mesarević ide u Francusku, Njemačku, Italiju, povremeno se vrate u Jablanicu, i onda opet odu. Ona priča da je i njena porodica nakon rata imala priliku za odlazak, ali da nisu htjeli otići. Kako kaže Nefa, Bosna i Hercegovina nije uzalud oslobođena, valja ostati i tu živjeti, nismo oslobodili Bosnu da bismo otišli.
Za vrijeme koronavirusa, kako kažu, bilo im je teško. No, i u toj situaciji se našlo dobrih ljudi koji su im izašli u susret. Vlasnik restorana “Kovačević” je prvi pokucao na njihova vrata, sa neophodnim namirnicama. Spremio je ulje, brašno, krompir, luk, te ostale životne namirnice. Dok se Nefa pokušava sjetiti ko im je još pomogao za vrijeme pandemije, njen suprug Muharem Ahmetović se pridružuje razgovoru navodeći da je i Opština Jablanica bila tu za njih, sa svojim donacijama. Nakon koronavirusa dobili su paket pomoći od Crvenog križa, oslanjali su se i na komšije, koje su bile tu za njih.
Zanimalo nas je da li se njena djeca školuju, koliko im je to prioritet. Majka Nefa kaže da je najstarija kćerka, Armina, završila Srednju trgovačku školu, sin Meho također, a najmlađa Sanda završava sedmi razred Osnovne škole “Suljo Čilić” u Jablanici. Ističe kako obrazovanje nisu zapostavili, bitno im je da svi imaju završeno srednjoškolsko obrazovanje, a Sandina želja je da nakon osnovne škole upiše Medicinsku školu u Mostaru. Zahvaljuju se načelniku Salemu Dediću, kažu kako je on bio uvijek tu za njih kada je trebalo kupiti djeci knjige za školu. Sada od njega očekuju da pomogne Sandi da ostvari svoj san i postane učenica medicinske škole.
Najviše novca troše na lijekove sinu Mehi, a samo jedna kutija lijekova košta 56,00 km. Mjesečni izdaci za Mehine lijekove su preko 90,00 km. Mehina majka Nefa priča kako je taj novac njima jako teško zaraditi. Snalaze se na razne načine, uglavnom kuju tepsije koje prodaju lokalnom stanovništvu i stanovništu susjednih općina. Taj novac se potroši na lijekove, te onda ništa ne ostane za brašno i ulje. Situacija jeste teška, a redovnih primanja nemaju.
Posjeduju stari kombi, i ističu da im je on veliko olakšanje pri preživljavanju. Često se odvezu do susjedne općine, do Prozora, i kako kaže Nefa svaki put im stanovnici Prozora izađu u susret i doniraju kako odjeću, tako i druge u tom momentu neophodne stvari za život. Kako Nefa nastavlja svoju priču o pomoći građana Prozora, tako se njen muž opet priključuje sa opaskom kako su i jablaničani tu za njih. Pored prvih komšija, kaže Muharem, beskrajno je zahvalan Maji Ramić, koja je za vrijeme pandemije koronavirusa porodici Ahmetović donirala ulje, brašno, povrće, te Muharemu donijela njegovu omiljenu razbibrigu – pivo.
