U razgovoru za Brotnjo.ba, Marko je otkrio kako izgleda svakodnevica pilota, s kojim se izazovima suočava, što ga najviše motivira u poslu, te kako gleda na svoj život između rodnih Bijakovića i kokpita jednog od najmodernijih zrakoplova današnjice.
Kada ste prvi put osjetili želju da postanete pilot i kako je izgledao vaš put od prvih koraka do kokpita Airbusa A320?
Želju da postanem pilot sam dobio još od malih nogu kada me privlačilo apsolutno sve što ima veze sa adrenalinom, od auta, aviona i svega sličnog. Međutim, nikad se nisam toliko doticao samog ‘pilotstva’ jer sam mislio da to kod nas nije ostvarivo. Sve do drugog razreda srednje škole. U drugom razredu sam išao tražiti na internetu može li se i ako da, kako postati pilot kod nas. Nakom istraživanja sam bio u isto vrijeme sretan i tužan. Tužan sam bio iz razloga što je školovanje do komercijalne dozvole koštalo skoro 40,000 eura, a sretan iz razloga što se može završiti u Zagrebu. Međutim i kada bih platio 40,000 eura, ne bih imao ovlaštenje da letim bilo koji veliki avion poput Airbusa A320 jer za to je potrebno još školovanja koje je u trenutku moje obuke koštalo 25,000 eura. Inicijalno sam odustao od te opcije jer je bilo preskupo, odlučio sam da ću studirati nešto drugo, no cijelo vrijeme me kopkala činjenica da to stvarno želim.
Jedno jutro u 12.mjesecu 2018. godine (u 4. razredu srednje škole) sam sjeo sa svojim roditeljima i rekao im kako se ne osjećam nikako sretno što neću upisati školovanje za pilota jer to je jedino što ja u tom trenutku želim. Oni su me podržali i rekli su da na njih mogu računati u bilo kojem smislu, od novčanog, pa sve do potpore i slično, na meni je samo da učim. Nakon toga sam išao na pripreme za državnu maturu u Zagreb, nakon toga sam kod nas bio na nekim pripremama sve dok nije došlo vrijeme za državnu maturu.
Kada je došlo vrijeme za državnu maturu, izišao sam, dobio sam jako dobre ocjene iz svega, osim iz hrvatskog eseja, gdje mi je falio 1 bod za prolaz. Apsurdna činjenica je ta da, u slučaju pada eseja, padate cijelu maturu, iako vaš fakultet ne traži uopće hrvatski jezik na maturi za upis, ali šta je tu je.
Bio sam jako tužan, ali nisam se predao, uz pomoć jedne profesorice iz Hrvatskog jezika iz Bijakovića sam napisao prigovor za esej, koji su 4 dana nakon uvažili i prošao sam državnu maturu te kao 6. od ukupno 18 ljudi koji upadaju, upisao fakultet.
Nakon toga je sve išlo fluentno, pronašao sam se u tome, letio sam, završio sam školovanje 8 mjeseci prije idućeg u generaciji. Odmah po završetku školovanja sam bio prepoznat i pozvan od strane od strane šefa pilota letačke škole, koji je danas moj dobar prijatelj, uz pitanje jesam li zainteresiran za posao u aviokompaniji. Sve što je bilo potrebno je platiti školovanje za Airbus A320, koje su moji roditelji naravno prihvatili te sam uz završeno školovanje 23.12.2022 godine, u Airbusu sjedio već 8.1.2023 godine, sa svojom punom 21. godinom.
Koji su bili najveći izazovi tijekom školovanja i obuke za pilota?
Što se tiče najvećih izazova za vrijeme školovanja, ne znam, jednostavno mislim da ja kao netko tko voli letenje nije kompetentan da priča o tome, ali možda bih naveo da sam nebrojeno puta ustao u 5, došao na aerodrom u 6:30h da bih čekao do 8-9-10h i tu bio obavješten da ipak nema letenja jer vrijeme nije zadovoljavajuće, ili je pista premokra za letenje, jer aerodrom s kojeg sam letio na školovanju ima travnatu pistu.
Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan pilota A320 – od pripreme do samog leta?
Uzeti ću za primjer kada idem letjeti u 3 ili 4 ujutro. Već 2 dana ranije pokušavam ići spavati što ranije, oko 8-9 sati, kako bi se tijelo naviklo na to da idem spavati što ranije. Dan prije leta obavezno sudjelujem u što više aktivnosti kako bih se izmorio i bio spreman za spavanje već u 8 navečer.
Ako moram ići na let u 4 ujutro, moja standardna procedura je buđenje u 3 ujutro, tuširanje, pregledavanje podataka o letu, poput toga koliko imamo putnika, koliko traje let, kako izgleda ruta, kakvo je vrijeme na polaznom aerodromu, na krucijalnim aerodromima na ruti, kao i na destinaciji i alternaciji. Priprema obično traje nekih 30 minuta, a ako idem na aerodrom na kojem nisam nikada bio, onda i duže.
Na susret s posadom uvijek dolazim barem 10 minuta ranije kako bih pokazao poštovanje prema ostalim kolegama. Za vrijeme susreta s kolegama napravim brifing, piloti i kabinsko osoblje prodiskutira neke najbitnije činjenice i kreće se prema avionu.
Kada smo došli na avion, mi radimo prijeletni pregled, pripremu leta, unošenje rute i ostale stvari, dok kabinsko osoblje priprema kabinu za putnike. Nekada znamo raditi 1 let, gdje ostajemo na destinaciji i uživamo na nekim lijepim mjestima, a nekada nažalost radimo 2 leta gdje samo odletimo negdje, ostanemo sat vremena tamo i vratimo se, a nekada čak i 4 kraća leta.
Nakon leta obavezno napravimo debrifing, odnosno pitamo kabinsku posadu je li bilo ikakvih problema i trebamo li išta diskurati, na što je obično odgovor ne te onda svatko kreće svojim putem.
Koliko je zahtjevno upravljati zrakoplovom poput Airbusa A320 i koje vještine su najvažnije za sigurnu plovidbu nebom?
Što se tiče samog letenja, ono nije teško, međutim, jako je bitno striktno se držati procedura napisanih od strane Airbus-a i aviokompanije kao i učenje samog aviona i svih sistema koje on ima. Naprimjer ja, svaki tjedan posvetim barem 3-4 sata knjizi i učenju o avionu jer pilotstvo je jedno od zanimanja gdje nikada u životu ne znate sve, nego učite sve dok se ne umirovite. Istaknuo bih da je jako bitno za sigurnu plovidbu biti konstantan u učenju, snalaženje u vremenu i prostoru kao i multitasking.
Što vas najviše privlači i motivira u pilotskom poslu, a što smatrate najtežim dijelom ove profesije?
Najviše me privlači i motivira strast prema letenju, taj osjećaj kada upravljam avionom u ovom slučaju raspona krila čak 37 metara. Osim toga, jako me privlači upoznavanje novih ljudi, letenje na nove aerodrome na koje nikada nisam letio i s time skupljanje iskustva. Ono što bih istaknuo kao najizazovniji dio ovog posla je to što nekada provodite po 20 dana mjesečno u hotelu, koji nije namjenjen da se u njemu živi nego da se u njemu čisto prespava par noćiju. Naravno, to sve ovisi o firmi u kojoj radite, ali svaka će imati neke prednosti i mane, a na pilotu je da odluči koje su njegove prihvatljive stvari koje mu ne odgovaraju.
Jeste li tijekom karijere imali posebne ili neuobičajene situacije u zraku koje su ostale urezane u pamćenje?
Pa u principu nisam imao nekih posebnih situacija koje su se dogodile u pravom avionu i ostale su urezane u pamćenje, a nadam se da će tako i ostati. Jedine stvari koje su mi baš ostale u sjećanju su predivna mjesta koje sam posjetio za vrijeme ovog posla koji radim skoro 3 godine, letenje na izazovne aerodrome i slične stvari.
Kako doživljavate razliku između života u rodnim Bijakovićima i globalnog karaktera vašeg posla koji vas vodi širom svijeta?
Na razliku između života u Bijakovićima i življenja po svijetu sam se već lagano navikao 2019. godine kada sam otišao studirati u Zagreb. Iako nije tuđina nego naš narod, svejedno nisam bio doma. Vjerujem da baš zbog toga, kada sam otišao raditi, nisam imao nekih značajnih problema poput onih ‘fali mi mjesto gdje sam išao u srednju školu i slično’, a tom je sigurno pripomogla i činjenica da, kada sam upisao pilotsku školu, bio sam spreman na taj način života koji me čekao u tom trenutku. Naravno, često dođem u Bijakoviće i jako sam sretan kad sam tu, ali moj posao i moj život su trenutno na nekim drugim mjestima.
Što biste poručili mladima iz Brotnja koji možda sanjaju o pilotskoj karijeri?
Mladima iz Brotnja koji sanjaju o pilotskoj karijeri bih poručio da apsolutno ništa u životu što su zamislili nije nemoguće. Bilo to da maštaju o tome da su piloti, doktori, astronauti ili šta god. Apsolutno ništa nije nemoguće, sve ovisi o vama i koliko ćete se potruditi da dođete do vašeg cilja, a ako vam je to ‘san’, učinit će te sve da dođete do istog. I još jedna stvar, ako itko mašta o tome da bude pilot i to mu je želja, slobodno se može meni javiti u bilo kojem trenutku i rado ću mu pomoći i uputiti ga na pravo mjesto, piše Brotnjo.ba.
Marka Dragičevića / Foto: Brotnjo.info
