Admir Mašić je Bosanac. Rođen je u selu Kolibe, nedaleko od Bosanskog Broda. Djetinjstvo mu je prekinuo rat, a put ga je, poput mnogih drugih izbjegličkih sudbina devedesetih, odveo u Hrvatsku. U Rijeci je s porodicom živio u baraci, bez sigurnosti, ali s nečim što će se kasnije pokazati presudnim upornošću, znatiželjom i vjerom da znanje može promijeniti sve prenosi crna-hronika.info
Školovao se u Rijeci, a potom je studij nastavio u Italiji, gdje je diplomirao građevinarstvo. Već tada se izdvajao ne samo akademskim uspjehom, već i sposobnošću da povezuje naizgled udaljene discipline. Njegov put dalje vodi u Sjedinjene Američke Države, gdje gradi izvanrednu akademsku karijeru, krunisanu imenovanjem za redovitog profesora na Massachusetts Institute of Technology (MIT) jednom od najuglednijih tehnoloških univerziteta na svijetu.
No, Mašićeva priča nije samo akademska. Paralelno sa znanstvenim usponom, gradio je i privatni život. U braku je s Eminom, svojom ljubavi iz djetinjstva, čija je biografija jednako impresivna – diplomirala je na Harvardu, a magistrirala na Princetonu. Njihova priča često se opisuje kao rijedak spoj emocije, discipline i intelektualnog partnerstva.
Svjetsku pažnju Admir Mašić privukao je istraživanjem koje je riješilo jednu od najvećih zagonetki antičkog graditeljstva: zašto rimski beton traje i po dvije tisuće godina, dok se moderni beton često raspada nakon nekoliko decenija.
U multidisciplinarnom istraživanju, koje je okupilo vrhunske naučnike iz oblasti materijalnih nauka, hemije i arheologije, Mašić je bio ključna figura. Tim je dokazao da Rimljani nisu koristili “grešku” u receptu, kako se dugo mislilo, već namjerno dodavali živo vapno, koje je omogućavalo betonu da se sam “zacjeljuje” kada dođe do pucanja.
Drugim riječima antički beton imao je sposobnost samoreparacije, nešto što savremena industrija tek pokušava razviti.
Ovo otkriće objavljeno je u najuglednijim svjetskim znanstvenim časopisima i otvorilo vrata potpuno novim pristupima u graditeljstvu, posebno u kontekstu održive gradnje i borbe protiv klimatskih promjena. Dugotrajniji beton znači manje popravki, manje otpada i manji ugljični otisak.
Iako danas predaje studentima iz cijelog svijeta i sarađuje s vodećim svjetskim institucijama, Mašić nikada nije zaboravio odakle dolazi. Često govori o izbjegličkom iskustvu, o godinama nesigurnosti i o važnosti obrazovanja kao jedinog pravog kapitala koji čovjek nosi sa sobom.
Njegova priča danas se izučava ne samo kao znanstveni uspjeh, već i kao životna lekcija da put od barake do MIT-a nije mit, nego realnost, ako se znanje spoji s radom, a talent s upornošću.
