Prošla su dva mjeseca od razornih poplava koje su sa zemlje “izbrisale” Donju Jablanicu u kojoj je 19 osoba izgubilo živote, a brojne porodice ostale bez domova i članova porodice.
Hanadi Maslo izgubila je ono najdragocjenije – bebu. Bila je u osmom mjesecu trudnoće kada je bujica odnijela kuću u kojoj je živjela sa suprugom i njegovom porodicom.
Mora se nastaviti živjeti
Nosila ih je vodena bujica, kamenje i stijene, stotinama metara, i svi su, osim bebe, uspjeli preživjeti.
Od teškog gubitka i povreda Hanadi se proteklog perioda oporavljala u Kantonalnoj bolnici “Dr. Safet Mujić” u Mostaru. U bolnici su, zbog zadobijenih povreda, bili i ostali članovi njene porodice.
Danas su svi dobro i svi se dobro osjećaju, kaže Hanadi za Faktor.
– Šta je, tu je, čovjek mora nastaviti da živi dalje. Nije život stao. Bog nam je dao šansu za život i moraš nastaviti dalje. U bolnici sam imala psihološku podršku i fizioterapeuti su uradili svoj dio posla kako treba. Svi su se pobrinuli da budemo dobro – ističe Hanadi.
Gubitak djeteta je, pojašnjava, prihvatila kao Božiju volju.
– Vjera mi je bila najveća podrška. Shvatila sam da je tako moralo biti, da je to bila njena misija na ovom svijetu da mene spasi. Da nije bilo nje u mom stomaku, ja ne bih danas bila živa. Trebala nam je biti prvo dijete, ali bit će ako Bog da djece, vjerujem da će nas dragi Bog obradovati – pojašnjava Hanadi.
Kuća u kojoj su živjeli sravnjena je do zemlje, a samo dvije armature koje vire iz zemlje pokazuju da je tu nekada bio njihov dom.
Jedino Pomozi.ba je pomogao
– Suprug i ja smo trenutno smješteni kod rodice u Mostaru, a svekar i porodica su u okolini Jablanice. Što se tiče pomoći, državne institucije ni mene, ni svekra na kome je bila kuća, nisu kontaktirali. Jedino Pomozi.ba je pomogao jer ja spadam u kategoriju onih koji su izgubili člana porodice.
Bila sam u kontaktu sa njima i dali su mi donaciju, ali još nema nikakvih konkretnih rješenja, sve je još na riječima, djela nema. Govorilo se da će praviti zgradu, ali ljudi neće tu da žive jer su imali svoju kuću, okućnicu i bašte. Neće sigurno niko pristati da živi u zgradi. Svi smo se smjestili kod rodbine ili prijatelja, ali nije svejedno kad nisi u svom – govori Hanadi.
U Donju Jablanicu ona i suprug nemaju namjeru da se više ikada vraćaju.
– Teško je, postoje traume, velika tuga. Evo sada sam tu, blizu džamije, tuga, teško je. Potražit ćemo zemlju u okolini Mostara i tu praviti kuću. Radili smo sezonski na Hvaru, a nesreća se dogodila taman kad smo se vratili. Sada nam je svaka vrsta pomoći dobrodošla – apeluje Hanadi.
