U vremenu kada se sve više ljudi udaljava od sela i prirode, Samir Husikić iz Jablanice svakodnevno dokazuje da ljubav prema zemlji, radu i rodnom kraju ne jenjava. Njegovo utočište je Dobrigošće – selo koje možda danas izgleda tiho i pusto, ali zahvaljujući ljudima poput Samira, i dalje diše punim plućima. Svaki dan, bez obzira na vremenske prilike, Samir se penje na svoje imanje gdje uzgaja kokoške, obrađuje baštu i njeguje voćnjak.
Samir ističe kako života na Dobrigošću još uvijek ima. Vikendom ovo selo oživi i poprimi jednu sasvim drugu dimenziju.
“Ne mogu zamisliti dan a da ne odem na Dobrigošće. Nisam jedan od rijetkih – svi se mi vikendom vraćamo na svoja imanja. Uvijek ima posla: od čišćenja, pripreme zemlje za sadnju, pa nadalje. Posla ima, ali se sve na kraju isplati – vjerujte.”
Posla na imanju uvijek ima, a održavanje zahtijeva svakodnevne odlaske na Dobrigošće.
“Cijelo imanje ne mogu održavati jer ga ima mnogo, ali ovaj manji dio od dva duluma nikada nisam prestao obrađivati. Tu je voćnjak i bašta za sadnju. Sadi se sve – od krompira, luka, špinata, pa do lubenica. Držim oko 200 koka nosilja u slobodnom uzgoju. Ako vrijeme dozvoljava, puštene su vani. Kupovinom inkubatora napravio sam jednu inkubaciju od 220 jaja – australorp kokoši, to su one crne kokoši. Poslije posla obavezno idem gore na imanje, svaki dan.”
Veliko imanje jeste obaveza, ali i u ovom slučaju i lijek za dušu.
“Jednostavno – ja ne mogu bez prirode. Čak i kad pada kiša ili napada veliki snijeg, ja moram izaći gore. To više nije ni hobi, nego obaveza. Spojio sam ugodno s korisnim: napravio malu farmu koka i posvetio se poljoprivredi. To je jednostavno lijek za dušu.”
Interesovanja za održavanjem sela ima. S proljećem bi se pokrenule i neke nove aktivnosti.
“Povremeno se sastajemo i organizujemo akcije oko sela. Uglavnom, radi se koliko ko može. Trenutno čekamo da se vrijeme stabilizuje kako bismo radili na makadamskom dijelu puta. Novac za to su obezbijedili Pravoslavna crkva i Općina Jablanica.”
Iako Dobrigošće vikendom oživi, nedostaju stari ljudi i dječija graja, koji su nekada bili srce ovog sela.
“Dobrigošće danas izgleda napušteno, tužno. Nema starih ljudi, nena, nema dječije graje, nema stoke na ispaši. Tu monotoniju razbijamo mi koji dolazimo gore da odmorimo dušu.”
Prema Samirovim riječima, Dobrigošće ima potencijala i za seoski turizam.
“Po mom mišljenju, Dobrigošće neće biti zaboravljeno. Bitno je samo da imamo podršku općine. Selo ima veliki potencijal za seoski turizam – potrebni su samo pristupni putevi. Tu je bogato lovište, prelijepe planine, priroda. Zaštitni znak sela je veliki stećak. Ko voli prirodu, može da uživa i ima šta da vidi. Mlađim generacijama, naročito onima koji su vezani za Dobrigošće – bilo s očeve ili majčine strane – poručio bih: ne zaboravite ko ste i odakle ste. Dobrigošće će ostati vaša obaveza – da se ne zaboravi.”
