Za Samira Husikića iz Jablanice, dan bez odlaska na Dobrigošće je nezamisliv. Njegovo imanje na ovom selu, koje se često opisuje kao napušteno, za njega je izvor snage, zadovoljstva i smisla.
„Nisam jedan od rijetkih, svi se mi vraćamo vikendom na imanja. Uvijek ima posla – od čišćenja do pripreme zemlje za sadnju. Posla je mnogo, ali na kraju sve se isplati“, kaže Samir.
🐓 Mala farma i veliki trud
Na imanju od dva duluma Samir održava voćnjak i baštu, gdje sadi krompir, luk, špinat, pa čak i lubenice. Posebna strast su mu kokoši – oko 200 nosilja u slobodnom uzgoju. Nedavno je, uz pomoć inkubatora, izveo inkubaciju od 220 jaja pasmine „australop“, crnih kokoši poznatih po otpornosti i kvaliteti. „Poslije posla obavezno idem gore na imanje svaki dan. To je moj ritam, moj lijek za dušu“, objašnjava Husikić.
🌲 Priroda kao obaveza, a ne hobi
Za Samira priroda nije samo hobi – ona je obaveza i način života. Bez obzira na kišu ili snijeg, on ide na Dobrigošće. „Sastavio sam ugodno s korisnim – poljoprivredu i farmu koka. To je jednostavno lijek za dušu“, kaže.
🏡 Selo koje ima dušu
Iako se često kaže da je Dobrigošće napušteno, Samir se s tim ne slaže. „Dobrigošće ima dušu i nikad neće biti napušteno dok je dobrigošćana. Mi se uvijek vraćamo, neko više, neko manje, ali uvijek ima netko“, ističe.
Mještani se povremeno sastaju i organizuju akcije oko sela. Trenutno čekaju stabilnije vrijeme kako bi radili na makadamskom dijelu puta, za koji su sredstva obezbijedili pravoslavna crkva i Općina Jablanica.
🌄 Slika današnjeg sela
Dobrigošće danas izgleda tužno – nema starih ljudi, nema dječije graje, nema stoke na ispaši. „Tu monotoniju razbijemo mi koji dolazimo gore da odmorimo dušu“, kaže Samir.
Ipak, vjeruje da selo neće biti zaboravljeno. „Bitno je da imamo potporu općine. Ima potencijala za seoski turizam – bogato lovište, prelijepe planine, priroda, veliki stećak kao zaštitni znak sela. Ko voli prirodu, može da uživa i ima šta da vidi.”
👣 Poruka mladima
Samir posebno naglašava važnost da mlađe generacije ne zaborave svoje korijene. „Mlađima, naročito onima koji su vezani za Dobrigošće bilo sa očeve ili majčine strane, poručio bih: ne zaboravite ko ste i odakle ste. Dobrigošće će ostati vaša obaveza da se ne zaboravi.“
Priča Samira Husikića pokazuje da sela poput Dobrigošća žive kroz ljude koji se vraćaju, obrađuju zemlju i čuvaju uspomene. Iako na prvi pogled djeluje napušteno, Dobrigošće ima dušu – dušu svojih ljudi, prirode i tradicije.
