U Jablanici je odrasla Mirna Hindić, mlada žena koja je svoj put znanja i upornosti nastavila u Sloveniji, gdje se posvetila mikrobiologiji. Nedavno je uspješno završila magistarski studij, a paralelno s akademskim izazovima gradi i radno iskustvo. Njena priča otkriva spoj naučne radoznalosti, predanosti i snage da se istovremeno nosi s učenjem i poslom – primjer kako se upornost i ljubav prema nauci pretvaraju u životnu inspiraciju.
Kada si prvi put počela razmišljati o studiju u inostranstvu i šta te najviše privuklo toj ideji?
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Uvijek najbolje cijene u TR ‘Tarik’, kliknite na sliku i zapratite njihovu Facebook stranicu za još akcija
Ideja o studiju u inostranstvu se, zajedno sa interesom za različite kulture, jezike i prirodu, pojavila još tokom sedmog razreda osnovne škole, kada se u meni rodilo nešto što me vuklo svijetu “izvan granica” u svakom smislu. Iako tada još nisam imala jasno definisan studijski pravac, kao ni neki poseban talenat, bila sam vođena željom za istraživanjem i studij sam doživljavala kao savršeno vrijeme da krenem tim putem. Ideja je bila dio moje ličnosti, rasla je i razvijala se zajedno sa mnom.
Zašto baš Slovenija? Šta je presudilo da se odlučiš za tu destinaciju?
Moj plan je na samom početku zapravo bio studij u Americi. Kada sam shvatila da ga neću uspjeti realizovati (na čemu sam danas jako zahvalna, iako je tada ta činjenica za mene značila kraj svijeta), krenula sam pretraživati mnoge opcije za studij širom Evrope, a Slovenija je bila najprihvatljiviji izbor, obzirom da nudi u potpunosti finansiran studij za državljane Bosne i Hercegovine.
Kako je izgledao sam proces apliciranja? Šta ti je bilo najizazovnije?
Moj smjer (mikrobiologija) nije imao prijemni ispit, tako da je sve zavisilo od uspjeha u srednjoj školi, što je možda i predstavljalo najveći izazov, jer su se ocjene morale ‘’loviti’’ čak i kada je to izgledalo kao gubljenje vremena. Proces apliciranja je počeo u januaru, u četvrtom razredu srednje škole, a rezultati za strane studente su bili objavljeni sredinom septembra, dvije sedmice prije početka nastave. Sve potrebne dokumente sam slala poštom u određeno vrijeme, o kojem sam bila obaviještena od strane agencije koja pomaže stranim studentima tokom upisa.
Koji su dokumenti i pripreme bili ključni za upis i vizu?
Neki od ključnih dokumenata za upis i prvu vizu su potvrde o uspjehu u srednjoj školi, potvrde o zaposlenosti roditelja/staratelja, uvjerenje o nekažnjavanju i zdravstveno osiguranje. Prate ih još mnogi drugi, i kada je riječ o bilo kakvoj dokumentaciji, najvažnija stvar je naoružati se strpljenjem.
Kako izgleda studij mikrobiologije u Sloveniji – šta te najviše oduševilo, a šta iznenadilo?
Studij mikrobiologije otvara jedan novi pogled na svijet, donosi svijest i dokazuje koliko su važne stvari koje ne vidimo, a nalaze se svuda oko nas i u nama samima. Povezuje znanja različitih područja – biohemije, genetike, molekularne biologije, fiziologije, imunologije i mnogih drugih. Ono što mi se posebno svidjelo je stalni akcenat na kritičko razmišljanje, što je od velikog značaja u vremenu kada su nam dostupne brojne informacije kako iz pouzdanih, tako još više iz nepouzdanih izvora. Iznenadilo me koliko sam praktičnog znanja uspjela pridobiti na kvalitetnim laboratorijskim vježbama, koje smo imali na skoro svakom predmetu.
Kako si se snašla u novoj sredini – jezički, kulturno, društveno
Jezik je predstavljao izazov tokom prvih par mjeseci, obzirom na to da su predavanja bila na slovenskom jeziku, što je značilo i mnogo stručnih izraza. Svejedno mislim da se uz malo truda i volje u jako kratkom vremenskom periodu može značajno napredovati, posebno jer dolazi iz grupe slavenskih jezika, zbog čega ima dosta sličnosti sa bosanskim jezikom. Što se tiče kulture i društva, Ljubljana, iako je mali grad, privlači veliki broj stranih studenata, pa se slovenska kultura u studentskom svijetu prepliće sa mnogim drugim. Moje iskustvo je obogaćeno ljudima sa cijelog Balkana, Vijetnama, Jordana, Francuske, Perua, čak i Novog Zelanda. Na kraju sve razlike između nas premoste zajedničke vrijednosti koje dolaze iznutra, jer se te daljine nikad nisu mjerile kilometrima.
Kako si došla do posla u Novartisu i kako izgleda raditi u tako velikoj međunarodnoj kompaniji?
U Novartisu sam počela raditi u toku zadnje godine dodiplomskog studija, nakon što su korporaciju predstavili na jednom od predavanja na fakultetu. Na početku sam bila zaposlena na studentskoj poziciji, upoznala sam okolinu i princip djelovanja, a malo prije master studija sam odlučila da želim studentski posao zamijeniti stalnim. Rad u velikoj farmaceutskoj kompaniji nosi i veliku odgovornost, prije svega zbog same svrhe konačnih proizvoda. Postoji jasna organizacija rada, mnogo strogih pravila i standarda. Okruženje čine ljudi različitih profila, što zahtijeva sposobnost prilagođavanja i timski rad.
Kako uspijevaš uskladiti posao s vanrednim master studijem – šta ti pomaže da ostaneš organizovana?
Stalni posao i redovan studij nisu bili mogući u mom slučaju, tako da sam odlučila zadržati posao i nastaviti master studij vanredno. To znači da se sve obaveze izvode popodne, na kraju radnog vremena, što donekle pomaže u organizaciji. Pokušavam optimalno rasporediti vrijeme, ali ne ostajem uvijek savršeno organizovana, posebno zbog stvari koje volim raditi ‘’za dušu’’, a nisu vezane za posao ili studij. Mali dnevnik i povremeno stavljanje stvari na papir zna pomoći više nego što ponekad mislimo.
Šta ti je radno iskustvo donijelo u pogledu znanja, samopouzdanja i profesionalnih ciljeva?
Radno iskustvo pomaže povezati teoriju i praksu, kako na području farmaceutske industrije, tako i u međuljudskim odnosima u velikom kolektivu. Potvrđuje da su dobra komunikacija i timski rad ključne stvari kod rješavanja izazova i prevazilaženja stresnih situacija. Sa sobom je također donijelo dozu realnosti, jedan pogled u struku izvan knjiga, što vremenom daje dodatne smjernice i oblikuje moje profesionalne ciljeve.
Vidiš li sebe u budućnosti u BiH, Sloveniji ili možda negdje treće?
Budućnost je širok pojam, moje želje i prioriteti su se u velikoj mjeri promijenili u odnosu na one od prije par godina. Bliska budućnost me zbog stvari koje sam započela i koje želim dovršiti veže za Sloveniju, a u periodu nakon toga sam ostavila sve opcije otvorene.
Šta bi poručila mladima iz Jablanice koji razmišljaju o studiju vani, ali se boje napraviti prvi korak?
Prije nego bilo šta kažem, moram napomenuti da je moj studij omogućen na račun neizmjerne ljubavi i podrške roditelja, koji su uvijek radili i trudili se deset puta više nego ja kako bi mi omogućili sve o čemu sam maštala, jer sama ne bih uspjela. U najtežim trenucima mi je u glavi odzvanjala mamina rečenica:
‘’Srećo, uvijek se imaš gdje vratiti’’,i to je bila moja sigurnosna mreža koja me sačuvala pri svakom padu. Ako pretpostavim da i drugi imaju takvu privilegiju, poručila bih da uvijek slušaju svoje srce, da idu gdje god su sretni i rade ono što ih usrećuje. Da nikad ne zaborave koliko je važno sanjati velike i male snove, a još važnije uživati na putu do njih, bez obzira na to da li će se na kraju ostvariti ili ne. Normalno je bojati se, prvi korak je uvijek najteži, ali da, vrijedi. Mnogo puta sam čula da pazim da ne koračam u prevelikim cipelama, ali mene je ipak više brinulo da ne budu premale. I, da… Šta god radili, bitno je ne osvrćati se na tuđa predviđanja vašeg života.
I za kraj – šta ti najviše nedostaje iz Jablanice?
Najviše od svega, porodica. Od rođendana, drugih proslava, praznika s njima, pa do svakodnevnih zagrljaja, šetnji i najjednostavnijih ručaka koji su toliko prelijepi jer su svi na okupu. Nedostaju mi prijateljice sa kojima je od svega bilo tako lahko napraviti avanturu i lijepe uspomene.
I za kraj, nedostaje mi neprocjenjiva priroda na dohvat ruke, Neretva ispod kuće i svakodnevni pogled na Prenj, posebno u sumrak.
