U vrtićkoj sobi punoj šarenih aktivnosti, mir i sklad ne nastaju slučajno – oni su rezultat strasti, znanja i svakodnevne posvećenosti. Jedna od onih koja svoju karijeru gradi upravo na tim temeljima jeste Jablaničanka Monika Pavlović, odgojiteljica u Zagrebu, majka, psihologinja po obrazovanju i žena čiji svijet je isprepleten dječijim osmijesima.
Monika je studij psihologije odabrala vođena dubokom željom da razumije ljude oko sebe i pomogne im da postanu bolja i zdravija verzija sebe. Iako trenutno ne radi u struci, smatra da je uloga odgojiteljice najbliža njenim interesima, jer kroz rad s djecom aktivno primjenjuje znanje stečeno tokom studija – kako na poslu, tako i u odgoju vlastitog djeteta.
Put iz Jablanice do Zagreba započeo je potragom za profesionalnom prilikom, a klinička psihologija ostala je kao prva velika ljubav. Radna praksa na psihijatriji KBC-a „Safet Mujić“ bila je intenzivno iskustvo, ali majčinstvo je njen fokus usmjerilo prema dječijoj psihologiji – području koje danas prožima svaki aspekt njenog rada.
Monikin profesionalni put nije započeo odmah u vrtiću – dvije godine posvetila je privatnom čuvanju djece uz vlastitu kćerku, što je opisala kao mnogo lakše nego rad u velikoj skupini. Prelaskom u vrtićku skupinu prošla je kroz izazov sticanja autoriteta, ali danas s osmijehom kaže da „bez problema vlada većom skupinom djece“, zahvaljujući iskustvu i organizaciji.
Radi u Montessori grupi, gdje svakodnevno prati načela metode: svako dijete je jedinstveno, uči vlastitim tempom i prema svojim interesima. Kroz praktične aktivnosti, soba je svakog dana pripremljena s raznolikim sadržajem, čime se kreira sigurno i inspirativno okruženje.
“Psihologiji me najviše privukla želja da naučim bolje razumijeti ljude oko sebe, zašto su takvi kakvi jesu i kako im pomoći da postanu bolja i zdravija verzija sebe. A danas to znanje najviše koristim u radu sa djecom, jer radim kao odgojiteljica u jednoj vrtićkoj skupini u Zagrebu, te mi to pomaže i u odgoju vlastitog djeteta.”
Svoje mjesto u struci nije uspjela pronaći u rodnoj Jablanici, a ni Zagreb joj nije omogućio da direktno radi kao psiholog. Ipak, Monika ne vidi to kao prepreku, već kao priliku.
“Odgojitelj je za mene nešto najbliže psihologu, a i najbliže vlastitim interesima. Područje koje me fasciniralo je klinička psihologija – to je bila početna želja kad sam upisala fakultet. Imala sam praksu na psihijatriji KBC Safet Mujić i bila sam oduševljena, ali kad sam postala majka moj fokus se prebacio na dječiju psihologiju.”
Prvi koraci u Zagrebu vodili su kroz privatno čuvanje djece, što je trajalo dvije godine. Uz svoje dijete, čuvala je još dvoje.
“Na početku kad sam se tek zaposlila u vrtiću mislila sam da nikad neću steći autoritet i vladati većom skupinom djece, ali to je sve samo praksa i iskustvo. Danas bez problema vladam većom skupinom djece i uz dobru organizaciju obavljamo puno različitih aktivnosti.”
U vrtiću radi po Montessori metodi, usmjerenoj na samostalno učenje i lični razvoj svakog djeteta. Kroz pripremljenu okolinu djeca razvijaju vještine, rješavaju probleme i izražavaju interesovanja.
Ulogu roditelja vidi kao najvažniju školu.
“Djeca su rođena mudra, ali im nedostaje praktično iskustvo. Ako smo vođeni samo ispunjavanjem želja, propuštamo ono važnije – potrebe. To su sigurnost, ljubav, poštovanje… jer ako mu ispunjavamo sve želje, a ne pružimo mu to u duhovnom smislu, naše dijete se neće razviti u potpunosti.”
Jedna od najvažnijih lekcija koju prenosi jeste kako se gradi povjerenje s djetetom:
“Ćućnemo pored djeteta, spustimo se u razinu njegovih očiju, razgovaramo smireno. Moramo mu hiljadu puta ‘posuditi’ naš emocionalno regulisani sistem kako bi naučilo regulirati emocije.”
Kroz osmijehe i suze, djeca pokazuju brutalnu iskrenost.
“Jedan dječak mi je rekao – znaš li koja je razlika između tebe i tete Stele? Kaže: Ona je ljepša, ali tebe više volim. Hahaha.”
Za one koji žele raditi s djecom, Monika ima jednostavan savjet:
“Radite to samo ako to zaista volite iz dubine duše. Jer ovaj posao se ne može raditi ako ga ne voliš svim srcem.”
Kad je riječ o izazovima, i kao vaspitačica i kao majka, smatra da su granice ključne.
“Djeca nas testiraju, guraju do ruba. Ako granice nisu čvrste, dijete se osjeća zbunjeno i ponašanje postaje još gore.”
Literatura koju preporučuje idealna je za roditelje i odgajatelje: lako čitljiva, puna psihološko-pedagoških uvida. Tu su naslovi poput „Kako biti vođa vučjeg čopora“ Jasera Jula, „Agresivnost – nov i opasan tabu“, te knjige dr. Shefali Tsabary „Izvan kontrole“.
Za budućnost ima konkretan plan – otvoriti vlastiti obrt za čuvanje djece u Zagrebu.
“To je poput mini vrtića, gdje se radi sa manjom skupinom djece. Kroz obrt bi realizirala svoje ideje o pravilnoj skrbi i čuvanju, a tečaj za dadilju sam već završila.”
Iako je stvorila siguran prostor za sebe i svoje dijete, iz Jablanice joj nedostaje najviše ono što se ne može zamijeniti – bliskost.
“Moji roditelji, prijatelji, tetka Ljilja i susjeda Azra – oni mi najviše nedostaju.”
