U vremenu kada se mentalno zdravlje sve češće spominje, ali još uvijek nedovoljno razumije, priče stručnjaka koji ga svakodnevno štite postaju dragocjene. Nađa Kudo, magistra psihologije iz Jablanice, danas živi i radi u Sarajevu, gdje u okviru JU Zavod za medicinu rada Kantona Sarajevo pomaže radno aktivnoj populaciji da prepozna, razumije i prevaziđe izazove savremenog života. Njen profesionalni put nije rezultat slučajnosti, već duboke unutrašnje potrebe da razumije čovjeka – ne samo kroz simptome, već kroz priče, emocije i tišine koje često ostaju neizgovorene. U ovom intervjuu, Nađa otkriva kako izgleda svakodnevica psihologa u sistemu javnog zdravstva, s kojim se izazovima najčešće susreće, ali i zašto vjeruje da prevencija i empatija mogu promijeniti tok nečijeg života.
Da li se sjećate trenutka kada ste odlučili da želite postati psiholog?
Odluka da postanem psiholog nije nastala preko noći. Još tokom školovanja u Jablanici bila sam fascinirana time kako ljudi razmišljaju, osjećaju i nose se sa životnim izazovima. Svaki grad nosi svoje izazove sa kojima se ljudi nose na razlicite nacine. Uvijek sam bila ta koja želi razumjeti “iza”, šta stoji iza ponašanja, emocija i izbora koje pravimo. Psihologija mi se činila kao idealan spoj nauke i topline, racionalnog i ljudskog. Kada sam shvatila da kroz to mogu pomoći drugima da bolje razumiju sebe, a i ja sebe samu, znala sam da sam pronašla svoj poziv.
Kako je izgledao Vaš profesionalni put nakon završetka magistarskog studija?
Nakon magistarskog studija željela sam pronaći okruženje gdje psihologija ima konkretan, mjerljiv uticaj, gdje nije samo teorija, već svakodnevna praksa. Zavod za medicinu rada bio je prirodan izbor jer povezuje psihologiju s medicinom, brigom o čovjeku i njegovoj radnoj dobrobiti. Tamo svakodnevno radim s ljudima različitih profesija i karaktera, što mi omogućava da psihologiju živim, a ne samo primjenjujem.
Možete li nam približiti čime se konkretno bavite u Zavodu?
Moj rad u Zavodu usmjeren je na očuvanje mentalnog zdravlja i psihofizičke spremnosti radno aktivne populacije. To uključuje procjenu psihološke sposobnosti, savjetovanje, prevenciju stresa i podršku u kriznim situacijama. Osim individualnih razgovora, značajan dio mog posla čine edukacije i osvještavanje važnosti mentalnog zdravlja na radnom mjestu. Moj cilj je da ljudi shvate da briga o sebi nije luksuz, to je osnova svake profesionalne uspješnosti i lične stabilnosti.
Koji su najčešći izazovi s kojima se susrećete kod radno aktivne populacije?
Najčešće se susrećem s hroničnim stresom, emocionalnom iscrpljenošću i teškoćama u balansiranju privatnog i poslovnog života. Ljudi su danas izloženi stalnim pritiscima, brzim promjenama, neizvjesnošću i zahtjevima da budu dostupni i produktivni u svakom trenutku. Često prepoznajem kod njih ono što se naziva “tiho sagorijevanje”, kada osoba funkcioniše, ali bez prave energije i smisla. U takvim trenucima podrška, razumijevanje i pravovremena reakcija znače mnogo.
Kako izgleda jedan tipičan dan psihologa u Zavodu za medicinu rada?
Nijedan dan zapravo nije isti, i to je ono što ovaj posao čini živim. Jutro obično počinje planiranjem pregleda, pripremom testova i dokumentacije. Slijede individualni razgovori, psihološka testiranja, i saradnja s ljekarima i drugim stručnjacima. Kroz dan se izmjenjuju različite priče i emocije, od zabrinutosti i straha do olakšanja i zahvalnosti. Upravo ta raznolikost i osjećaj da moj rad pomaže ljudima da se vrate sebi, čine ovaj posao duboko ispunjavajućim.
U kojem dijelu rada pronalazite najviše smisla – prevenciji, dijagnostici ili podršci?
Sve tri komponente su važne i neraskidivo povezane, ali prevencija mi je posebno bliska. Vjerujem da svaka iskrena komunikacija i edukacija može spriječiti ozbiljnije poteškoće. Kada ljudi nauče prepoznati rane znakove stresa ili iscrpljenosti, tada su već napravili prvi korak ka brizi o sebi. Psihologija, po mom shvatanju, ne počinje u trenutku kada problem nastane – ona počinje mnogo ranije, u svijesti da je mentalno zdravlje temelj svega.
Šta Vas najviše motiviše u radu?
Motivišu me ljudi. Njihova autentičnost, njihova snaga i sposobnost da se promijene kada im neko pruži podršku. Kada osoba izađe iz ordinacije sa više nade i manje tereta nego što je imala na ulasku, to je najveća nagrada. Svaki takav trenutak podsjeti me zašto volim ovaj poziv.
Koji savjet biste dali mladima koji se bore sa stresom i pritiskom?
Najvažnije je da nauče stati. Da shvate da nisu slabiji ako priznaju da im je teško. Mnogi mladi žele stalno biti “u pokretu”, u trci za rezultatima, a zaborave da se mir gradi svjesno, kroz granice, odmor i razgovor. Savjetujem im da slušaju svoje tijelo, da njeguju odnose i da ne zaborave da je život mnogo više od liste zadataka.
Kako prepoznati emocionalnu iscrpljenost kod sebe ili kolega?
Kada dani počnu ličiti jedan na drugi, a rad koji ste voljeli postane težak teret, to je prvi znak. Emocionalna iscrpljenost se često prikriva osmijehom, ali tijelo uvijek šalje signale: hronični umor, nesanica, razdražljivost. Najvažnije je reagovati na vrijeme, razgovor s kolegom, stručnjakom ili prijateljem može biti prvi korak ka promjeni.
Da li smatrate da se u Bosni i Hercegovini dovoljno govori o mentalnom zdravlju?
Vidljivost mentalnog zdravlja raste, ali i dalje postoji određena doza stigme i nerazumijevanja. Ljudi se često plaše da potraže pomoć jer to doživljavaju kao slabost. Međutim, posljednjih godina primjećujem pomake, sve više organizacija, škola i institucija otvara prostor za razgovor o mentalnom zdravlju. To je ohrabrujuće i vjerujem da idemo u dobrom smjeru.
Imate li poruku za mlade iz Jablanice koji razmišljaju o karijeri u psihologiji?
Jablanica je mjesto koje me oblikovalo – tu sam naučila vrijednost rada, poštovanja i empatije. Ako osjećate da vas zanima psihologija, slijedite taj put sa srcem. To nije samo profesija, to je način da budete podrška svijetu koji često zaboravlja slušati. Uložite u znanje, njegujte radoznalost i nikada ne zaboravite svoje korijene – jer upravo iz njih crpite snagu da rastete i pomažete drugima.
