Neporocjenjiva su pomoć roditeljima. Nakon dolaska iz rodilišta prva stručna osoba na koju se roditelji mogu osloniti jeste upravo patronažna sestra. Pročitajte intervju s patronažnom sestrom Ljiljanom Palić, koja je svoj radni vijek provela u Domu zdravlja u Jablanici.
Gdje ste Vi završili srednju školu i zašto Vas je ovaj poziv privukao?
-Još u osnovnoj školi sam znala da želim da budem medicinska sestra. Nekako sam uvijek maštala o tome da pomažem ljudima i da je to pravi posao za mene. Moj san se ostvario. Završila sam srednju medicinsku školu u Mostaru 1975. godine. Za vrijeme školovanja imala sam jako dobru praksu, radila na svim odjelima po bolnicama u Mostaru i tu sam stekla dosta iskustva.
Kada ste se zaposlili u Dom zdravlja? U čemu se sastojao vaš posao prvih dana radnog staža?
-Ja sam imala tu sreću da sam odmah po završetku školovanja dobila posao, tačnije 01.01. 1976. godine zvanično sam počela sa radom. Na početku sam, mogu slobodno reći, svaštarila. Prvi posao sam radila u intervenciji hitne pomoći, ambulante spoljnih saradnika dr. Golemca, dr. Babića, dr. Staničića i interniste dr. Dragoja.
Možete li se prisjetiti tadašnjeg zdravstvenog kadra, Vaših kolega, zdravstvene opreme i njege beba?
-Rado se sjećam tadašnjeg kadra i kolega dr. Miloša Raića, dr. Ljubana, dr. Golemca i dr. Sabahete Cokoja, od kojih sam puno toga naučila. Radila sam sa poznatim pedijatrima, dr. Mirom Raić i dr. Babićem. Tu je i divna dr. Blagorodna, koja je došla par godina poslije, uz koju sam radila i koja mi je usadila tu ljubav prema djeci. Vjerovala je u mene, podržavala moj rad i bila prva doktorica koja me poslala na teren. Bila sam u timu porodične medicine sa dr. Jovom Vasiljevićem. Slušajući i prateći njegov rad puno toga sam naučila i stekla sigurnost. Radeći sa djecom, a imajući tada već i vlastitu djecu, stekla sam iskustvo i stvorila taj instinkt da mogu na vrijeme prepoznati poneke nedostatke kod novorođenih beba i uputiti dalje pedijatru. Moram spomenuti i dr. Jusufa Avdića, sadašnjeg direkora Doma zdravlja, sa kojim sam dugo godina sarađivala i sa kojim sam radila za vrijeme rata. Puno toga se radilo u tom period i sve je to bilo jedno veliko iskustvo. Od njega sam naučila sve novine o skrbi beba. Vjerovao je u moj rad, npr. kako njegovati pupak bebama, vaditi krv iz pete i sl. Posebno se zahvaljujem dr. Aliji Šuko i kolegici akušerki Ćamki Morić, koji su me porodili i pomogli i naučili kako sačuvati i uspješno izdajati mlijeko. Tako da sam i iz svog ličnog iskustva pomagala mnogim majkama da sačuvaju mlijeko i uspješno doje svoje bebice.
Koja ste sve zvanja stekli, kako ste se opredijelili baš za smijer patronažne sestre?
-Prvih deset godina sam radila na svim odjelima, gdje sam stekla sve potrebne komunikacijske vještine, razne metode i tehnike savjetovanja koje ovise o problemu pacijenta. Ljudi su u meni prepoznali empatiju, iskrenost, brižnost, poštovanje i sve one osobine koje treba da ima jedna medicinska sestra prema svakom pacijentu. Potkovana dobrim iskustvom i povjerenjem doktora i naroda, interno sam izabrana i postavljena na poziciju patronažne sestre i tu ostala do kraja svog radnog vijeka, još narednih 30 godina. Jedan period sam obilazila stare i bolesne i nakon toga su me odredili da radim na preventivi u savjetovalištu sa pedijatrima i cjepnom centru. Kada se ukazala potreba za preventivom tadašnji direktor dr. Vlatko Ljuban mi je ukazao povjerenje da pomognem mladim majkama i bebama, što sam ja sa zadovoljstvom prihvatila.
Taj posao sa sobom nosi mnogo divnih iskustava. Ipak su u pitanju male bebe. Možete li se prisjetiti nekih radosnih momenata/dešavanja Vašeg rada i nekih manje lijepih momenata?
-Prvi kontakt sa majkom i bebom sam bila ja, davala savjete za njegu i ishranu beba, pozivala na savjetovalište. Kada su u pitanju male bebe sve je lijepo. Najljepše mi je kada vidim prvi bebin osmijeh, trenutak kada ti beba uputi osjećaj, kada vidiš reakciju da se sve fizički i psihički pravilno razvija, niko sretniji od mene! Kada uz to sve i majke dobro sarađuju i slušaju savjete onda znaš da si posao obavio kako treba. Rado sam išla na teren, po svim selima i mjestima, gdje god je bilo beba i djece. Svojevoljno, a kasnije i po pozivu. Što se tiče manje lijepih momenata, to ne bih da spominjem jer ih nije ni bilo. Ružno je bilo jedino ići po nevremenu. Snijeg, led, kiše, vjetrovi i saobraćajna nesreća koju sam imala vraćajuci se sa terena. Eto, samo bih to izdvojila kao ružno iskustvo.
Nalazimo se u dobu pandemije koronavirusa. Kako gledate na pandemiju, koji bi bio Vaš savjet građanima?
-Na pandemiju koronavirusa, kao nečeg nepoznatog, treba gledati oprezno i sa strahom. Ono što svako od nas kao pojedinac može učiniti je da poštuje sve mjere zaštite i time zaštititi kako sebe tako i druge od moguće infekcije. Držati dovoljno rastojanje od oboljelih, prati ruke redovno i temeljito, izbjegavati rukovanja i zagrljaje i javne skupove, mjesta na kojima je gužva. Manje dodirujte svoje lice i lice prijatelja i članova porodice. Naročito je važno da prstima ne dodirujete sluznicu usta, oči i nos. Gradite svoj imuniet i vodite zdrav zivot.
Kako se osjećate u penziji? Da li Vam nedostaje briga oko beba?
-Sada uživam u penzionerskim danima. Posvetila sam se sebi, svojoj djeci i unukama. Oni su moja najveća radost, razonoda i sve na svijetu. Mada, moram priznati da mi je teško pala činjenica da je došlo vrijeme za penziju. Da sam se ja pitala još bih radila ali zakon se mora poštovati. Godine su donijele svoje, vrijeme je bilo.
I dan danas, iako sam u penziji, rado se odazovem svakom pozivu. U svaka doba sam tu da pomognem koliko god mogu, da dam savjet i ohrabrim mlade majke. Nedostaje mi rad, razgovor sa narodom. Volim ljude, volim pomagati i jednostavno se dobro osjećam svaki put kada znam da sam nekome valjala i pomogla. Jablanica je mali grad, tu sam upoznala razne profile ljudi i običaje. Tu sam rođena, tu sam ostala i kao takva tu ću i umrijeti.
