Mladi reper iz Jablanice, Edin Letić, poznatiji pod umjetničkim imenom Desho Eltore, postepeno gradi svoje ime na hip-hop sceni. Kroz iskrene stihove i autentičan stil, Desho progovara o izazovima, inspiracijama i strastima koje ga pokreću u malom gradu.
Prije svega predstavite se u kratkim crtama čitateljima portala JablanicaLive?
Edin Letić, 22.4.2000. Mlađi, ali i poneki stariji me znaju pod pseudonimom Desho Eltore, pod kojim potpisujem sve svoje radove.
Kako je tvoj rodni grad Jablanica utjecao na tvoj muzički stil i tekstove?
Uticali su na mene mnogi izvođači, a pogotovo underground reperi iz Jablanice, uključujući repera pod pseudonimom Male koji je krenuo negdje 2012/13. Tada sam shvatio da je izvodljivo biti reper u maloj Jablanici.
Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaš kao mladi reper u malom gradu?
Zar ima veći izazov nego raditi rap u Jablanici? Haha, šalim se. Najveći izazov je upravo taj – ne odustati od svojih snova i nastaviti dalje bez obzira na sve.
Možeš li opisati trenutak kada si shvatio da je muzika tvoj poziv?
Kao da se sad sjećam. Osmi razred osnovne škole. Stajao sam pred ogledalom s dezodoransom u ruci, zamišljajući da je mikrofon i da sam na stejdžu pred par hiljada ljudi. Tad sam kao nešto fristajlao i bacio rimu: “Imam bolje fore i od Ismeta Hore, zovi me Desho Eltore.” I to je bilo to otprilike.
Koje su tvoje najveće inspiracije, bilo da su to drugi muzičari, knjige, filmovi ili životna iskustva?
Naravno, životne situacije, konverzacije, priče s drugim ljudima. Ako mi se neka opaska, dosjetka ili bilo šta svidi, zapišem u notes i kasnije to iskoristim u svojim tekstovima.
Kako balansiraš između autentičnosti i komercijalnog uspjeha u svojoj muzici?
Trudim se da budem što autentičniji, ali ponekad svjesno ili nesvjesno pokupim nečije naličje, pa ispadne kao da sam plagirao neku pjesmu ili posudio tuđi materijal. To se svima dešava, ali mnogi to neće priznati. Postoji minimalan procenat autentičnih izvođača, pogotovo danas u dobu interneta i YouTube-a. Jedan pametan čovjek je rekao: svi originalni su neotkriveni plagijati. A što se tiče komercijalnog uspjeha, mislim da je dug put preda mnom. Još dosta toga trebam napraviti, ali sve u svoje vrijeme, ne žuri mi se.
Šta misliš da je najvažnije za mlade umjetnike koji žele da se danas probiju na muzičkoj hip-hop sceni?
Najvažnije je da shvate na vrijeme – ako misle da će od ove vrste muzike zaraditi velike pare, bolje da odustanu, jer će se prije ili kasnije razočarati. Ali ako im rimovanje i repanje pređu u naviku i zavole tu svoju opsesiju, onda imaju moj blagoslov. Što se tiče probijanja na hip-hop scenu, prvo treba ustanoviti postoji li hip-hop scena, barem kad pričamo o BiH. Regionalno je to druga priča, na većoj razini.
Da li smatrate da je hip-hop kultura u suštini degradirala pojavom novih rap pravaca poput kontraverznog trap-a? Slažete li se sa Ajs Nigrutinom koji pravac izvođača poput Designerice i Nuccia naziva ‘Turbo folk digitalni Dogani’?
I Tupaka su ’90-ih smatrali komercijalom, a danas je klasik. Možda će i ove današnje “zvijezde” za koju deceniju smatrati klasicima. Po mom mišljenju, komercijalna muzika je sve plića, maloumnija i degradira svoje slušatelje pričajući bajke o lagodnom životu. Izgleda da što se teže živi, sve se više forsira taj neki “skup život”. Što se tiče izjave Ajs Nigrutina, gledao sam taj podcast na YouTube-u. Šta da kažem, velikim dijelom je u pravu.
Kako vidiš evoluciju hip-hop scene u Bosni i Hercegovini i gdje se vidiš u toj slici?
Kod nas su većina zadrti “kvazi-kritičari” što se tiče hip-hopa. Jedni prihvataju samo taj neki “old school” zvuk iz ’90-ih, takozvani boom bap, a drugi forsiraju trap i drill s mješavinom narodnog prizvuka. Ja sam tu negdje između, zavisi od situacije.
Kako se nosiš s kritikama i negativnim komentarima na svoj rad?
Što se tiče mog podnošenja negativnih kritika – uff, to je nepodnošljivo! Haha, šalim se. OK sam, nemam problem s tim, jer nisam egomanijak kao većina ljudi na ovoj našoj divnoj Planeti. Poručujem svima, a posebno mladima, da svedu svoj ego na minimum i da ne liječe svoje komplekse na pogrešne načine, jer to šteti psihičkom zdravlju.
Koji su tvoji ciljevi za narednih pet godina, kako u muzici, tako i u životu?
Što se tiče muzike, cilj mi je da što više ljudi čuje za mene i moju muziku i da napokon ostvarim svoje dječačke snove. Da putujem po regionu, imam nastupe, da se povežem i družim s drugim ljudima. Ma, samo nek smo živi i zdravi, ostalo se može srediti.Ako van se sviđa to što radite,ne treba da vas zanima šta drugi misle.Primjer moje mame, koja je najveći hejter kad je riječ o mojoj muzici – da sam je slušao, davno bih batalio muziku i svoje snove bacio u smeće. Ne bacajte svoje snove u smeće. Život je prekratak. Pozdrav!
