Jablanica, grad koji je dao brojne talentovane sportaše, ima bogatu rukometnu tradiciju. Kroz priču i sjećanja jednog bivšeg igrača i trenera Rukometnog kluba “Turbina”, Agnesa Dedića – Ageta, otkrivamo kako je rukomet obilježio živote mnogih mladih ljudi, ali i kako je rat i nedostatak sredstava prekinuo snove njegove generacije. Ovaj članak je putovanje kroz uspone i padove rukometa u Jablanici, ali i svjedočanstvo o neugasivoj ljubavi prema ovom sportu.
Dedić je u razgovoru za jablanicalive.com istakao da rukomet nije bio samo sport u Jablanici, već i način života.
“Početkom 90. godina, kada su sva djeca trenirala fudbal, mene je privukao rukomet koji sam slučajno jedan dan na terenu iza srednje škole ugledao kako tada “stariji” Majo, Zijo, Abil, Ćipa, Pero Soldo i ostali treniraju. Ja sam tada prišao i pitao da li imaju mlađu selekciju i da li mogu i ja da se priključim. I tako počinje moja karijera i ljubav prema rukometu.”
Trenerske metode Pere Solde ostale su Agnesu Dediću u posebnom sjećanju.
“Vrlo brzo sam pokazao svoj potencijal i kvalitet da bi me ispočetka sam Pero Soldo uzeo pod svoju palicu i svojim ruskim sistemom treninga podigao moju igru na veći i ozbiljniji nivo. Treninzi kod njega malo kad da su završavali bez puštanja barem malo krvi, živa istina. Sjećam se da je znao uzeti mali štap, dužine nekih 60 cm i počeo bi mahati sa njim, a mi bi morali napraviti fintu i proći kraj njega. Možete zamisliti kako boli kada vas zakači sa drškom od drveta! Ali mi nismo prestajali raditi koliko god da je bolilo jer smo znali da ta bol donosi nešto dobro na kraju, a i ljubav prema rukometu nam nije dozvoljavala da prestanemo. Moram istaći da sam imao pozive da idem u Split i da se tamo ozbiljnije bavim rukometom, ali mi roditelji to nisu dopustili. Ipak,ovo je jedan od najljepših perioda. Taj period je jedan koji se ne zaboravlja nikada i uvijek je tu u sjećanju.”
Rukomet je bio oaza mira i zajedništva u turbulentnim vremenima.
“Tako nakon nekog vremena počinje i prokleti rat i sa početkom rata i mi prestajemo sa radom i sve do 95. ili 96. godine smo odmarali. U tom periodu počinjemo ponovo na istom mjestu, iza srednje škole, ali sa novim trenerom, trenerom svih trenera, mojim Zijadom Tahirovićem. Zijo mi je još više ugradio rukomet u krv i pojačao ljubav prema istom. Tada nas je on okupio skoro sve. Bili su tu Azem Hamza, Mido, Dado Šabanovic kao kapiten, a kao stariji sa ́nama su nastavili Majo Tahirović i Zlaja Vatrogasac i na golu je bio Picko, munja nebeska.Tako da smo igrali ligu 2. ligu Federacije i stvarno smo imali dobre rezultate. Čak smo pobjeđivali i Bosnu visočku u Visokom, pa i Tešanj. I Vakuf je vidio našu snagu i uigranost pod palicom jednog jedinog Zijada Tahirovića.”
“Ali pored sveg tog talenta i uspjeha, zbog nedostatka finansija, muški rukomet se gasi i mi ostajemo bez naše strasti i ljubavi. Ali kako je to meni u krvi bilo i ostalo, odlučujem da završim kurs za trenera, a i uporedo završavam i kurs za rukometnog sudiju. I tada na poziv Zijada i Maje Tahirovića počinje moja trenerska karijera.”
Uspješna je bila i njegova trenerska karijera.
“Vodio sam zajedno sa njima od pionirki, kadetkinja, juniorki pa čak i prvog ženskog tima. Mogu reći da sam to uspješno radio i da sam čak bio i inovativan. Uveo sam novu praksu, treninge na Neretvi, na pješčanoj plaži, gdje smo znali stvarno lijepe i kvalitetne treninge uraditi. Sjećam se da smo baš te godine u Bihaću sa ženskom ekipom bili viceprvaci države. Ekipu su predvodile Ines Halebić, Selena Bešić, Amra Vila i ostali.”
Danas, situacija u muškom rukometu u Jablanici nije sjajna.
“Lijepa vremena i druženje s curicama mijenjam sa prelaskom zajedno sa Zijadom na rad sa muškim selekcijama. Tada počinje ponovno rađanje muškog kluba, koje nije potrajao dugo, mada smo mi i u kratkom roku uspjeli napraviti prvi tim i tu sam nastupao kao igrač i pomoćni trener mom Ziji. Tako da su i to lijepa sjećanja i druženja, da smo u malom periodu postali kao jedna sretna porodica. I u svemu ovome, kako život piše priče, tako je i mene odveo u daleku Francusku gdje sam trenutno i sada. Tako da se često prisjećam svih ovih divnih trenutaka i bez imalo sumnje kažem jedan od najboljih perioda u mom životu je upravo rukomet. Žalosno je da sada, nakon svih napora i pokušaja, Jablanica nema muški rukomet”, završava Dedić.