“Položaj Djevora u odnosu na te vode je takav da nema izvora. Obično se bilo koje selo gradilo uz nekakva vrela, a ovdje je najbliža voda bila Neretva. Kada bi bile kiše onda bi se pojavili i potoci – Duboki potok, Bučkovac i ljudi su tada donosili vodu iz potoka, dan nakon kiše, kada bi se voda malo razbistrila i slegla. Ta se voda pila. Kada nema tih potoka, najbliži izvor Djevoranima bio je Žarnik. No, bio je daleko ipak, narčito u vrijeme kada je tu bila pruga. Te vode je malo bilo, nosilo se u burilima, pa se i nije moglo mnogo ponijeti, burilo je bilo teško samo od sebe. Kada su se bidoni počeli pojavljivati, on je bio lakši sam od sebe i više vode bi se moglo ponijeti. Ta voda se koristila za sve, za piće, veš, kupanje..”
Rahmetli Avdo je bio napredan čovjek za svoje vrijeme:
“Ova kuća se pravila 1965. godine, i trebalo je svu tu vodu iznijeti. Nešto se nosilo i sa konjem, imali smo konja. Onda 1970. godine, 5 godina nakon izgradnje ove kuće, moj otac rahmetli, Avdo, išao je u Bosansku Gradišku kod jednog rođaka, pa smo usput posjetili jednog domaćina koji je imao veliku zemlju i obilje stoke. Tu je moj otac imao prvi susret sa hidroforom. On je bio impresioniran sa tim hidroforom tada. A isto to ljeto išao je u Dračevice kod rodbine također, mjesto prema Blagaju je to i bilo je jako vruće i rodica ga je ponudila hladnom vodom. Moj otac je bio začuđen odakle joj hladna voda i ona je objasnila da je to voda iz čatrnja. Onda je Avdo shvatio da bi mnogo lakše u našem mjestu iskopao čatrnju, budući da je iza naše kuće zemlja, a dole je bio kamenjar. Kada se vratio na Djevor, odlučio je napraviti čatrnju kod naše kuće. Znam da je u komšiluku bilo nepovjerenja prema tome što je on radio, kopa nešto, traži vodu, svi su bili začuđeni. Moj otac je bio napredan čovjek za onaj vakat, i za posao koji je radio i za sve. Poznat je bio kao Avdo poštar, a on je školovan kao brico.”
Kada je čatrnja počela obavljati svoju funkciju, za mještane je to bila atrakcija:
“Onda je moj otac naručio hidrofor preko Mile Pjace, to je stari trgovac iz Jablanice. To je bilo interesantno sugrađanima i da vide taj hidrofor, to je otprilike kao bojler, okruglo, visoko do 1 metra, sa strane ima motor i svi su dolazili da vide to. Dogovorio se onda Avdo sa rođakom koji živi blizu nas da mu on pomogne fizički da iskopa. Ima tu posla. A zauzvrat otac bi mu dao vodu, odveo vodu i u tu kuću. Sjećam se i kada se to kopalo, ja sam bio mali i imao sam 9 godina. To je za mene više igrarija bila, malo sam kopao, zabavljao se. Dolazio je jedan rođak iz Raštana, on je znao kako šalovati čatrnju i sve u svemu to se napravilo. U međuvremenu smo napravili i banju, sudoperu. Sve kupljeno i namješteno, ali ljetno doba i nema kiše. Sjećam se da je bio mevlud u Glogošnici i odjednom se naoblačilo i otac je slutio da će padati kiša. I on moju sestru Semizu na motor i kući, da izreguliše puštanje vode i da sapere krov. Natočilo se tu metar čatrnje, ali problem sa hidroforom, nije htio raditi. On ode kod Omera Đelme rahmetli, vodoinstalatera i on mu je rekao da pumpom treba nabiti pritisak, što moj otac nije uradio. I to je konačno proradilo, ide voda na česmi! To je bio događaj. Komšije se sastale, svi gledaju šta se događa. Ne mora se više ići na Neretvu po vodu, na potok… 1970. je napravljena ta prva čatrnja, i 13 punih godina smo tu vodi trošili, dok nije 1983. godine stigao gradski vodovod. Za to vrijeme, tih 13 godina sve ove kuće koje su bile tada napravljene, sve su dobile čatrnje. Nisam čuo da druga sela u okolini imaju te čatrnje. Donja Jablanica je imala česmu na stanici i to je njima bilo relativno blizu, odu 20-50 metara i donesu vodu kući, Mlaka je bila za Podbrežje, na Lugu ispod stijena velika voda, Glogošnica imala Dibek, Šanica imala svoja vrela i tako dalje. A ovaj dio brda iza sela zove se Tanko brdo i vuče dole do Glogošnice, i ta voda koja se pojavljivala išla bi dole prema Prenju, do Prdenjaka izvora. Tako da je Djevor imao i najviše potrebe za čatrnjom, rješenje vodosnadbjevanja čatrnjom može se naći samo na Djevoru. To je razlog zašto su sve čatrnje u okolini Jablanice skoncentrisane u starom dijelu sela Djevor. Znam da ih ima dosta na Risovcu, ali ovdje u samoj Jablanici one su skoncentrisane na Djevoru. Postalo je to masovno nakon 1970., sve su kuće napravile čatrnju. Pravile su se uz velike mobe. Danas one ne služe sve svojoj namjeni, neke komšije će to probiti, proširiti i preurediti i držati unutra krompir, recimo.”
Za kraj, naš sugovornik Semiz zaključuje kako su čatrnje znatno olakšale ljudima život:
“O značaju tih čatrnji tada suvišno je pričati, one su bile spas. Znate šta je kupanje, održavanje lične higijene i koliko vam je potrebno da se ujutru umijete. Nije to bilo toliko komotno kao česma, otvorili biste vodu, stavili sapun i zavili do ispiranja, voda se morala štediti, ali je ipak to bilo od ogromnog značaja. Voda se štedila, ne zna se kada će opet kiša pasti. Zimi je bilo nešto lakše jer je i više kiše bilo, pa smo bili mirniji, znali smo da će biti vode.Mi nismo imali situaciju da nam je čatrnja presušila, ali kod nekih je bilo tih situacija. Pa su se iz Neretve sa dvije pumpe nekako uspijevali snadbijevati. Kasnije je spas bio taj gradski vodovod, iza 1983. godine.”
