Život u Jugoslaviji mnogima je ostao duboko urezan u sjećanju, te se sa nostalgijom prisjećaju dana kada je sve bilo drugačije. Generacije koje su živjele u Jugoslaviji složile su se oko jednog – nije se imalo kao danas, ali su svi bili mnogo sretniji.
Svoje utiske o životu u državi koja se odavno raspala, na slikovit način opisao je Željko Porobija za “Index.hr“. Onima koji su u to vrijeme živjeli, njegovi opisi oživjet će uspomene, dok će mlađe generacije teško razumjeti način na koji se tada funkcionisalo.
“Iako još mnogi pamte socijalističku Jugoslaviju, o njoj se odavno šire pravi mitovi i legende. O najpoznatijima od njih ovdje iznosim lično iskustvo. S obzirom na to da sam bio obično radničko dijete, pretpostavljam da ima još par miliona onih koji su otprilike doživjeli isto”, počeo je on svoju priču.
Njegovi roditelji po vjenčanju kupili su malu garsonjeru koja nije imala ni kupatilo, te su svi zajedno koristili jedno, što je danas mnogima nezamislivo.
“Moji su odmah po vjenčanju kupili garsonjericu od 14 kvadrata na beogradskom Dorćolu. Bez kupatila i toaleta, to smo dijelili sa cijelom mansardom. Tek nakon 24 godine staža, u junu 1973. godine, mama je dobila od preduzeća dvosobni stan u novobeogradskom bloku 45. Zgrada u kojoj smo živjeli i cjelokupno naselje nije ni po čemu zaostajalo za sličnim naseljima na Zapadu tog vremena. Bilo je puno sportskih terena, igrališta i šetališta. Mama je nekada znala da izdaje sobu podstanarima – jer nisu svi imali sreće s dobijanjem sopstvenog stambenog prostora”, navodi.
Svatko je mogao da radi
“Moja mama je došla u Beograd 1949., u dobi od 16 godina, sa završenom osnovnom školom. Zaposlila se u tekstilnoj industriji BEKO i tu je ostala cijeli svoj radni vijek. Platili su joj školovanje, pa i studiranje. U penziju je otišla kao poslovođa na odjeljenju kontrole kvaliteta. Tata se zbog mame preselio u Beograd 1958., imao je dva zanata (precizni i automehaničar). Poslao je pet molbi za posao i na svih pet dobio pozitivan odgovor. Mijenjao je firme u par navrata, kako mu se htjelo.
Svi moji vršnjaci koji su to htjeli zaposlili su se već nakon srednje škole. Čak i ovi moji s kulturološkog smjera našli su poslove po domovima kulture, pozorištima, na filmu i televiziji. Ja sam odabrao studiranje, a tokom rane mladosti znao sam raditi preko omladinske zadruge”, prenosi “Index.hr“.
Škole su bile opremljene
“Bilo mi je osam godina kad su u bloku 45 izgradili osnovnu školu Branko Radičević. Slovila je tada za najmoderniju na Balkanu. Imali smo školski bazen, dvije dvorane za fizičko i puno opremljenih kabineta. Dolazile su nam i delegacije iz socijalističkih i nesvrstanih zemalja da bi vidjele to čudo od škole.
Kasnije sam išao u dvije srednje škole, koje su bile puno slabije opremljene. Udžbenike smo sami nabavljali, tu i tamo smo znali organizovati dobrovoljno prikupljanje sredstava za njihovu kupovinu najsiromašnijim učenicima. Studiranje nisam plaćao, ni ja ni one moje kolege koji su se mnogo duže zadržali na studijama”, piše Porobija.
“Milicija imala puno veća ovlaštenja”
“Istina, milicija onoga vremena imala je puno šira ovlaštenja, pa s njom nije bilo zezanja. Nažalost, to je značilo i da vas mogu namlatiti samo zato što ste se zatekli na žurci na kojoj je neko vama nepoznat u džepu imao drogu.
U ranoj mladosti, dvaput sam bez ikakvog povoda bio napadnut nožem na ulici. Mog prijatelja Tomicu bešćutno je nasred stajališta autobusa ubila grupa pomahnitalih tinejdžera. Morali ste paziti da se ne zamjerite momcima koji su na bilo koji način bili povezani s glavnim mangupima. Neki su imali i prave bande – jednog od vođa štitio je tata na visokom položaju u policiji”, navodi.
Svi su bili jednaki
“U mojoj su zgradi živjeli dekan Filološkog fakulteta, direktor Beogradske banke i jedan ugledni sudija. Moj prvi komšija je bio reditelj Jovan Ristić, kod kojeg su svraćali brojni poznati glumci i estradnjaci, poput Zdravka Čolića, Danila Stojkovića i Sedmorice mladih. Ipak, bilo je i jednakijih. To mi je postalo očigledno kad sam se našao na nekoj žurci usred elitnog Dedinja – kupatilo u toj vili bilo je veće od mog stana. Da ne upoređujem opremljenost”.
Plate su bile više nego danas
“Primanja je teško uporediti s današnjima, ali znam da je otac svojom platom mogao da kupi otprilike 600 litara benzina. U par navrata kupili smo novi auto, uvijek one iz istočnog bloka. Kasnije smo kupili i zemljište izvan Beograda, pa sagradili i solidnu vikendicu.
Najbolju lovu mama je zaradila kad je otišla u penziju – otvorila je prodavnicu i šila košulje za nekog vlasnika butika. Par godina kasnije kupila je stan. Dobro smo stajali i moja supruga i ja u vrijeme Ante Markovića. Svaki bismo mjesec kupili neki uređaj ili šta god nam je već trebalo”, prisjeća se Željko.
Željko Porobija opisao je do detalja kako je izgledao život prosječnog čovjeka u Jugoslaviji.
