Nakon jučerašnjeg slučaja zlostavljanja učenika u jednoj školi u BiH, redakciji portala Crna-Hronika javili su se roditelji iz Zenice, tvrdeći da se sličan problem godinama dešava i u Ekonomskoj školi u Zenici.
Prema riječima roditelja i bivših učenika, navode da je u ovoj školi godinama prisutno emocionalno i psihološko maltretiranje učenika, koje, kako tvrde, dolazi od strane jedne profesorice. Učenici i roditelji ističu da je o svemu više puta obaviještena uprava škole, ali da se situacija nije promijenila prenosi crna-hronika.info
Roditelji tvrde da je šutnja direktora, pedagoga i predmetnih profesora doprinijela stvaranju okruženja u kojem su se djeca osjećala nezaštićeno:
„Učenici su svakodnevno izloženi psihološkom pritisku. Profesorica koristi svoju poziciju da ih vrijeđa, ponižava i zastrašuje. Direktorica škole i pedagog znaju za problem, ali šute. Njihova pasivnost doprinijela je da djeca žive u strahu umjesto da u školi uče i napreduju“, navodi majka učenice.
Roditelji i bivši učenici ističu da maltretiranje ostavlja ozbiljne posljedice: anksioznost, pad samopouzdanja, depresiju i trajno nepovjerenje u obrazovni sistem.
Ova porodica je zbog nepravde, uzela kofere i napustila Zenicu ali i Bosnu i Hercegovinu. Sada žive u Sloveniji.
Navodi su naročito potresni kada dolaze od djece koja su u školu došla sa velikim ambicijama i rezultatima.
Uz saglasnost učenice i njenih roditelja, objavljujemo njeno pismo upućeno direktorici škole.
PISMO UČENICE DIREKTORICI EKONOMSKE ŠKOLE
(Objavljujemo u originalu, bez izmjena)
Pismo direktorici Ekonomske škole
Ja sam dijete koje je još u osnovnoj školi dobilo stipendiju, ali ju je odbilo — vjerujući da znanjem i trudom može samo doprinositi svojoj zajednici.
Naivno, čisto, neiskvareno dijete, koje je vjerovalo da će se dobrota uvijek prepoznati i da trud uvijek bude nagrađen.
Ja sam dijete koje je još u osnovnoj školi učestvovalo na brojnim literarnim takmičenjima i takmičenjima iz matematike, osvajajući prva mjesta, čak i na svjetskom nivou.
Jedno od tih literarnih takmičenja imalo je temu „Da ja imam čarobni štapić“ — i upravo sam tada osvojila prvo mjesto.
Pisala sam o tome kako bih mijenjala svijet — vjerovala sam da to dijete, s olovkom u ruci i iskrom u očima, to zaista može.
Ja sam dijete koje je bilo učenik generacije, dijete koje je s ponosom i nadom došlo u Ekonomski školu, spremno da uči, da doprinese, da predstavlja školu.
Ali umjesto podrške, dočekala me je bol, poniženje i zidovi nepravde.
Iz te škole vratila sam se sa tugom u očima i slomljenim srcem — zahvaljujući sistemu koji bi trebao štititi djecu, a mene je iznevjerio.
Htela sam biti profesor matematike, zahvaljujući svom profesoru iz osnovne škole koji je znao reći:
„Onaj ko iza sebe ne ostavi barem jedno dijete koje se želi baviti poslom kojim se on bavi, nije uspio ni kao profesor, ni kao čovjek.“
Žao mi je, profesore — ali nisu svi profesori bili kao Vi.
Zbog onih koji su mi stali na put, koji su me povrijedili i obeshrabrili, danas želim postati dječiji psiholog.
Ne želim da ijedno dijete više pati kao što sam ja patila.
Želim da im budem podrška, glas kad ga ne mogu pronaći, ruka koja im pomaže kad im svijet postane pretežak.
Pomoći ću — jer znam kako izgleda kad pomoć treba, a rijetko ko Vam pruži ruku.
Danas živim u Sloveniji. Predstavljam neku drugu zemlju — ne zato što to želim, već zato što me moja domovina, Bosna i Hercegovina, nije zaštitila.
Institucije su šutjele, dok je jedno dijete, koje ništa nije skrivilo, gubilo vjeru u sistem koji bi trebao biti oslonac.
Tužna sam i posramljena, ne zbog sebe, nego zbog činjenice da je moje dijete u meni izgubilo sigurnost u pravdu.
A sada, direktorice, ovo je za Vas:
Ovo pismo ne pišem da bih tražila ispriku.
Pišem ga da znate da nisam slomljena.
Kada ste mi uskratili pravo na obrazovanje – pravo koje mi pripada po zakonu, po pravdi i po ljudskosti – vjerovali ste da ćete me time zaustaviti.
Da će me bol, sram i nepravda natjerati da odustanem.
Ali niste uspjeli.
Danas pišem kao djevojka koja je, unatoč svemu, završila četiri razreda za dvije godine.
Pišem kao dokaz da upornost, dostojanstvo i vjera u sebe uvijek pobjeđuju.
Vi ste pokušali zatvoriti vrata, a ja sam ih naučila otvarati sama.
Pokušali ste ugasiti moju želju za znanjem, a ja sam je pretvorila u svjetlost koja me vodi dalje.
Ne pišem iz gorčine, nego iz snage.
Vi ste me pokušali uništiti, ali ste me samo ojačali.
Jer danas nisam vaša žrtva — danas sam dokaz da dijete, kad vjeruje u sebe, može preživjeti i najdublju nepravdu.
Hvala vam, na neki način, što ste mi pokazali koliko sam jaka.
Ja nisam dijete koje ste slomili.
Ja sam dijete koje ste, nehotice, naučili da se bori — i koje danas stoji čvrsto, bez straha, s vjerom da će jednog dana neko drugo dijete dobiti šansu koju ja nisam imala.
S poštovanjem
— završetak pisma
Preuzeto sa portala crna-hronika.info
