U Prozoru djeluje mladi veterinar Emin Plecić, čiji rad sve češće obuhvata i područje Jablanice. U razgovoru za JablanicaLive, Plecić otkriva kako izgleda svakodnevica doktora veterine, s kakvim izazovima se susreće na terenu, te zašto je odnos prema životinjama ogledalo naše savjesti. Njegova posvećenost, stručnost i emotivna stabilnost čine ga važnim saveznikom lokalne zajednice u brizi o zdravlju životinja.
Porodična nit i prirodan put ka veterini
“Veterina je prožeta kroz čitav moj život, od malena sam bio uključen u dio te priče pomagajući i gledajući oca, ali moram priznati da je veterina koju sam tada gledao i ova koja je sada prisutna nisu iste. Nisam razmišljao o tom uticaju tokom odabira profesije i tada je sve to išlo nekako prirodno, jer sam se već osjećao kao dio te priče”, priča nam Emin, čiji je i otac također veterinar.
Mladi veterinar se osvrnuo i na izazove svog posla.
“Iako nije prošlo mnogo vremena otkad radim kao doktor veterine, ipak razlike kroz ovo vrijeme su izuzetno vidljive. Osim što napreduje struka, napreduje i svijest i savjest ljudi o životinjskom svijetu, stoga dolazi i do složenijih zahtjeva, zahtjevnijih slučajeva, te smo prinuđeni svakodnevno se nadograđivati kako bismo imali pozitivne rezultate. Moglo bi se reći da je nepredvidivost ta koja je izazov. Osim situacija nepredvidivo je i radno vrijeme, jer moramo biti dostupni 24/7.”
Emocije pod kontrolom – ključ odgovornog rada
Veterinarski poziv zahtijeva racionalnost, stabilnost i sposobnost da se emocije stave pod kontrolu.
“Rad veterinara se prije svega mora shvatiti ozbiljno, razumno, i odgovorno. Moramo biti što stabilniji kako bismo mogli razmišljati i intervenisati u trenutku, tako da je emocije koliko god da ih bilo potrebno jako dobro kontrolisati kako bismo imali svjesne postupke i na kraju pozitivne rezultate. Naravno,u zavisnosti od situacije do situacije se javljaju i razlicite emocije, ali sve do granice da ne ometa naš rad. Dakle u ovom slučaju je samokontrola bitna.”
Zbog obima posla i stalne dostupnosti, Emin ne može imati vlastitog ljubimca. Ipak, svakog pacijenta doživljava s posebnom pažnjom – kao da su svi njegovi ljubimci.
“Nažalost zbog količine posla i radnog vremena koje je promjenjivo jer smo dostupni za nase pacijente 24/7, nepredvidivih terena i ostalo nemam vremena posvetiti se udomljavanju ljubimca i brizi o njemu. Premda može se reci da su svi moji pacijenti moji ljubimci.”
Divlje životinje kao neočekivani pacijenti
“Imali smo u stanici razne slučajeve, ali ono što bude zanimljivo je kad se ljudi pobrinu za životinje koje su po sebi dio slobodne prirode, pa smo tako u stanici imali sove, lane, kornjače…To su onako neki rijetki izazovi koji pomalo začine ovaj posao.”
Udomljavanje – odluka koja mora trajati
Udomljavanje ljubimca mora biti promišljena i trajna odluka, jer životinje razvijaju duboku emotivnu vezu s vlasnicima.
“Prije svega odluka o udomljavanju treba biti čvrsta i da to ne bude neka privremena odluka, nego da potraje tokom čitavog života ljubimca. Baš kao i covjek i ljubimci se vežu za svoje vlasnike i nesavjesno postupanje za njih može biti izuzetno teško. Dalje naravno pripremiti se za ljubimca kojeg udomljavamo – razumjeti njegove potrebe, vrstu i postupati prema tome.”
Savjet mladima – ljubav i volja kao temelj
“Iako je danas teško dati savjet nekom, za mlade koji žele ići putem veterine najvažnija je jaka volja i ljubav prema životinjama. Životinje posjeduju emocije i vrlo je važno pristupati im na najbolji mogući način jer je osjećaj ono što je zapravo komunikacija između pacijenta i doktora. I da je svaka životinja jednako vrijedna, te zaslužuje najbolji tretman koji joj u tom trenutku možemo dati.”
