(FOTO)Iz borbe za zdravlje do kreativnog stvaranja – Jablaničanka Sanita Imamović heklanjem pronašla snagu, terapiju i način da pomogne drugima: “Dani su bili spori, puni ograničenja, trebalo mi je nešto što će zaokupiti moje misli…”

U tišini oporavka nakon teške operacije kičme, Sanita Imamović iz Jablanice pronašla je snagu u koncu i igli. Ono što je počelo kao jednostavan pokušaj da dani budu podnošljiviji, ubrzo je preraslo u hobi koji je postao terapija, podrška i izvor nove životne energije.
Njene rukotvorine nisu samo igračke, kape ili ukrasi – one su priče o strpljenju, malim pobjedama i vjeri da iz najtežih trenutaka može nastati nešto lijepo. Danas, kroz svoj rad i humanitarne akcije, Sanita pokazuje kako kreativnost može povezati ljude, donijeti toplinu zajednici i postati most između lične borbe i kolektivne podrške.

Sadržaj se nastavlja ispod oglasa

Kako je nastala ideja da počnete heklati igračke i druge predmete nakon operacije kičme?  
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

“Heklanje u moj život nije došlo kao plan, nego kao potreba. Nakon operacije kičme, našla sam se u period koji nije bio samo fizički težak, nego i emotivno iscrpljujući. Dani su bili spori, puni ograničenja, i trebalo mi je nešto što će zaokupiti moje misli – nešto što će mom tijelu, koje je bespomično ležalo, dati osjećaj da ipak može raditi još nešto osim razmišljanja. Gledajući razne klipove naišla sam I na tutorijal kako isheklati bandanu za glavu. Zainteresovana za konačni proizvod, sa ono nešto vunice koje sam našla kući, počela sam heklati, ležeći. Tako je heklanje, sasvim tiho, postalo dio moje svakodnevnice. U tom period, ono nije bilo samo hobi. Bilo je terapija, smiraj I način da misli usmjerim na nešto lijepo. Svaki novi rad, svaka završena igračka ili kapa, donosili su osjećaj male pobjede.”

Koliko Vam je kreativni rad pomogao u svakodnevnom životu i motivaciji?

“Vremenom, iz te tihe potrebe da sebi olakšam dane, nastalo je nešto što mi je počelo pomagati i na vrlo stvaran način. Svaki prodani rad nije bio samo proizvod – bio je mali korak ka mojoj terapiji, ka lijekovima, ka mom oporavku. To je mom heklanju dalo još dublji smisao, jer sam znala da ono što stvaram rukama zapravo pomaže I meni da stamen ponovo na noge. Kreativni rad mi je vratio nešto što sam u tom period skoro izgubila – vjeru da mogu. Naučio me strpljenju u danima kada ništa nije išlo brzo I dao mi razlog da svaki dan ustanem s nekom malom namjerom. Kroz svaki konac i svaki red, polahko sam vraćala osjećaj kontrole nad svojim životom. I možda najviše – počela sam ponovo vjerovati da i iz najtežih trenutaka može nastati nešto lijepo.”

Kako je izgledala dobrotvorna akcija koju ste organizovali zajedno sa udruženjem žena „Most“ i kakve su bile reakcije ljudi?

“Posebna iskustva nosim sa 15.tradicionalnog sajma zdrave hrane, ljekobilja I pčelarstva u Jablanici, gdje sam imala priliku da svoje radove podijelim s ljudima uživo. Dan ispunjen osmjesima, lijepim riječima, susretima I podrškom. Tu sam prvi put osjetila koliko emocije može izazvati nešto što je napravljeno rukama. Ljudi su prepoznali trud , toplinu I priču iza svakog komada. Posebnu vrijednost imala je I razmjena iskustava sa drugim kreativcima, razgovori koji inspirišu I osjećaj da pripadaš jednoj zajednici ljudi koji stvaraju iz srca. Tada sam zaista osjetila koliko topline I priče može stati u nešto što je napravljeno rukama. Zapravo radi se o Humanitarnom bazaru, jedan od najposebnijih i meni najdražih trenutaka, kojeg je organizovalo Udruženje “Budi mi prijatelj” Jablanica, a na kom su se prodavale unikatne rukotvorine Udruženja žena “Most” Jablanica i moji ručno pleteni proizvodi, a sav novac od kupovine išao je direktno Udruženju “Budi mi prijatelj” Jablanica. To nije bila samo prodaja – to je bio susret ljudi, podrške i zajedništva. Reakcije su bile iskrene i dirljive,tople, pune razumjevanja i emocije, i tada sam još jednom shvatila koliko male stvari, napravljene s ljubavlju, mogu napraviti veliku razliku.”

Posebno je dirljivo što ste preko udruženja „Nera“ iz Konjica poslali kape djeci migranata u kampovima. Kako ste se odlučili na taj korak i šta Vam je značilo da doprinesete na taj način?

“Sve je počelo kada je jedno od članica Udruženja “NERA” objavila da su njihove ispletene kape stigle do djece migranata, i kako su se žene organizovale da ispletu još kapa, misleći na malu djecu kojoj je hladno. Taj trenutak me posebno dotakao – i bez puno razmišljanja rekla sam im da i ja želim donirati kape koje ispletem. Tako sam počela plesti kape za sve uzraste, od novorođenčeta pa do tinejdžera, zamišljajući kome će svaka od njih doći I koliko će značiti. U tom trenutku nisam to ni doživljevala kao humanitarni rad. Radila sam ono što mogu, iz srca. Tek kasnije sam shvatila koliko takve male geste mogu imati veliku vrijednost. Danas vjerujem da nas najviše obraduje upravo ona pomoć koja dođe nenadano, sa neočekivane strane – i drago mi je ako sam I ja nekome bila taj mali, topli znak pažnje.”

Šta se sve može pronaći na Vašoj Instagram stranici i kako ljudi najčešće reagiraju na Vaše radove?  

“Danas, svoj priču dijelim na svom Facebook profile I kroz Instagram stranicu “Spleti”. Tamo se mogu pronaći razni ručno rađeni proizvodi – igračke, cvijeće, privjesci, bandane, broševi, gumice za kosu, kape, šalovi, neseseri, dekice za bebe, pa čak I gobleni. Ovim putem željela bih istaknuti da spremam i još puno noviteta koji će se uskoro naći u prodaji. Sve što pravim nosi jednu istu nit – toplinu I pažnju u svakom detalju. Reakcije ljudi su mi posebno drage i često me iznenade. Najčešće pitanje koje dobijem je: “Jesi li ovo stvarno ti napravila?” – kao da smo danas zaboravili šta sve ruke mogu stvoriti. Upravo u tom pitanju uvijek osjetim koliko moj rad ostavlja utisak I koliko ljude iznenadi činjenica da je sve zaista ručno rađeno. Društvene mreže su mi donijele mnogo više od same prodaje. One su postale prostor gdje moj mali svijet dobija širu priču I gdje se povezujem sa ljudima koje možda nikada ne bih upoznala drugačije. Kroz “Spleti” sam upoznala divne ljude, a sa nekima su se razvila i prva prijateljstva – ne samo odnos kupac-prodavač nego iskrena podrška, razmjena ideja i lijepa riječ koja ostaje. To mi je možda I najljepši dio svega – osjećaj da iza svakog proizvoda stoji veza, priča I čovjek koji je prepoznao nešto što radim s ljubavlju.”

Šta Vas najviše inspiriše u stvaranju novih radova?  

“Inspiraciju pronalazim u svakodnevnim stvarima – bojama, godišnjim dobima I emocijama, ali I u samim ljudima. Posebno me inspiriše život u svom jednostavnom I iskrenom obliku, dobri I plemeniti ljudi, te uzajamno pomaganje I poštovanje koje se može osjetiti u malim gestama. Nekad je to osmijeh, nekad nečija priča, a nekad jednostavno želja da napravim nešto što će nekome uljepšati dan. Ja sam po zanimanju historičar iako ne radim u struci, historija je i dalje dio mog načina razmišljanja. Uvijek su me zanimale priče ljudi, tragovi prošlosti i sve ono što ostaje iza nas – bilo kroz dokumente, bilo kroz tradiciju i svakodnevni život. Kad to povežem sa heklanjem, shvatam da tu postoji prirodna veza. Kao što historija čuva sjećanja I tragove prošlosti, tako I ručni rad čuva dio naše tradicije I načina života. Heklanje za mene nije samo hobi, nego i nastavak jedne stare priče – one u kojoj su naše nana kroz rukotvorine smirivale misli, stvarale ljepotu I prenosile vještine dalje. Na neki način, kroz ovaj hobi čuvam dio tog naslijeđa, ali I svoj lični mir i identitet.  Ako bi trebala poslati poruku drugima, posebno ženama I mladima, rekla bih da ne čekaju savršen trenutak da počnu nešto svoje. Nekada upravo iz najtežih perioda nastanu najljepše priče – i to kažem iz vlastitog iskustva.”